Za početak priče koja slijedi dobro će poslužiti stihovi iz Kurana a glase;
«Ne smatraj mrtvima one koji su na Božjem putu umrli».
Ispričati ću vam najprije priču koju mi je često čitao moj otac,
Jedan čovjek stigao je u Delhi u potrazi za poslom u državnoj službi.
Na njegovu veliku žalost opljačkali su ga putem u vlaku, ostao je bez svega(novaca i dokumenata).
Znao je da će morati nazad kući u bijedu, poražen.
U očaju, požali se prolazniku jednom Sikhu, objasni mu svoj problem i zamoli ga za malo novaca dok se ne snađe. Sih mu dade novac, a ovaj ga zamoli za adresu, kako bi mu mogao vratiti novac.
Čovjek mu odgovori kako nije dužan njemu, nego svakom neznancu koji mu se obrati za pomoć.
Kako je on pomogao njemu, tako neka on svoj dug vraća pomažući svakome tko od njega zatraži pomoć.
Čovjek se zvao V.P.Menon i bio je značajan borac u oslobođenju od Britanske tiranije nad Indijom(informacija za one koji žele kopati po netu).
V.P.Menon cijeli je život pomagao onima kojima je to bilo potrebno baš kao i njemu u jednom trenu života taj mali napor za njega možda je baš odredio život nekih od njih, barem ja tako volim vjerovati.
Ova moja priča koja slijedi iako govori o jednoj humanitarnoj akciji koju organiziram, zapravo je moj obračun sa bitkom koju sam izgubila, ali volim vjerovati da nisam postala gubitnik.
Pisala sam već u svojim postovima o tome koliko me pogodila smrt
Ane Rukavine.
Znam da svijet stoji ispred mene i u meni- beskonačan u svim smjerovima.
Ali istovremeno me plaši spoznaja da je do prije godinu dana tako bilo i sa Anom Rukavinom, a danas je više nema.
Bile smo skoro istog godišta, istih svjetonazora i zanimanja, da se naslutiti barem po onome što sam saznala o njoj.
Ja u dragog Boga vjerujem i znam da smo svi samo trenutni valovi na nekakvom golemom vječnom oceanu, i znam da su valovi i voda jedno te isto.
Zaista vjerujem da je Božja volja vrhovni zakon, da je vječnost mjera našeg djelovanja i da more postoji oduvijek i zauvijek i ne može se uzburkati zbog svačije smrti.
Pa ipak ponekad vjera nije dovoljna utjeha.
Veća mi je utjeha što je narod djelovao i što sam ja sudjelovala i opet mogu pomoći.
Kada sam se prije sada već skoro 10g. borila pokušavajući spasiti svoga oca koji je umirao od slične bolesti susrela sa svim nevoljama vezanim za hrvatsko zdravstvo i sa svojom nemoći da ga ipak spasim.
Znala sam da ću jednoga dana naći način da svoj gubitak prihvatim i pretvorim u pa makar i malu pobjedu.
Muke nastale gubitkom drage osobe mogu olakšati samo prijatelji i voljene osobe, ali samo olakšati nikada odstraniti.
Oni su ipak neophodni, kao recimo babica pri porodu.
Predobro sam to naučila na vlastitom iskustvu.
Kad mi je bilo najteže dragi Bog mi je poslao prijatelje pa čak i neznance da me ohrabre i podignu.
Njihova pažnja i dobrota vratili su mi vjeru u sebe i život.
Tada se moj užas stišao, u ledu što me okovao osjetila sam topli vjetar ljudske dobrote.
Do tada osjećala sam se usamljeno ,napušteno od Boga, ostavljena u praznoj tišini svoje nesreće, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovala, jer se sve rušilo zatrpavajući me.
Sad je došao trenutak da još jednom vratim dug, i da još jednom zamolim svoje prijatelje za pomoć, te da se ponovno uvjerim u ono što me je za života učio moj otac-u ono dobro u čovjeku.
Odlučila sam pomoći novim akcijama Zaklade Ana Rukavina, „Kuna za kap života“ i „Banka Banci“.
Sjetila sam se da se sljedeći mjesec u mom mjestu održava osmo po redu međunarodno Hallowind natjecanje surfera i Mountain baikera iz hrvatske i svijeta od 01-04.studenog 2007g. i odlučila nagovoriti prijateljice da ispečemo domače kolače i ponudimo ih po povoljnim cijenama svim posjetiteljima i natjecateljima kojih će u to vrijeme biti puno.
Dogovorila sam sa organizatorom da mi da dobru poziciju, našla sponzora „Oakley“- marka specijalizirana za sportsku opremu i sunčane naočale koji će donirati dio svoje sportske opreme koje ćemo zajedno sa artiklima iz zaklade prodavati također po promotivnim cijenama.
Sve sam to iznijela svojim najbližim prijateljicama koje su me još jednom oduševile pristajući odmah pomoći.
Aći je odmah počela organizirano navoditi gdje i kome se još možemo obratiti i što još možemo ponuditi, razgovarala je sa penzionerima naše općine koji su se složili ne samo da će ispeći kolače već i donirati određenu svotu novaca.
Petka je počela nabrajati koje će kolače ispeći i slagati šihte kad će tko biti na štandu,a Ivka je ponudila svoj terenac i pokazala dobru volju da odmah unaprijed kupi kolače i artikle.
Moja draga odmah se ponudila doći iz Zagreba i biti potrebna logistika u svemu.
Našla sam sponzora i za plakate, moj radio odmah je pristao bitni medijski pokrovitelj, a gotovo svi koje sam zamolila za bilo kakvu pomoć odmah su pristali i ne samo obećali dati zamoljeno nego i predložili još puno toga.
To me podsjetilo na staru sufističku pripovijest o nekom dobrom čovjeku kojemu je Bog obećao ispunjenje jedne želje. Čovjek je zaželio da ide po svijetu i čini samo dobro, a da toga nije svjestan. I Bog mu ispuni želju.
Potom dragi Bog zaključi da je zamisao toliko dobra da bi to mogao podariti svim ljudima na zemlji. I tako to ostade do dana današnjeg.
Zašto o svemu ovome pišem, pa sjetila sam se da bi promrzlim natjecateljima i gledateljima uz domaće kolače dobro došla čaša kuhanog toplog vina, moja prijateljica Saky (enologinja) odmah je sredila sponzorstvo za vino, ali mi ne znamo gdje pokušati nabaviti aparat za kuhanje kuhanog vina.
Pa ako među vama koji ovo čitate ima neka dobra dušica koja ima to saznanje ili je vlasnik dotičnog aparata, ja bih vas molila da mi se javi.
A svi ostali koji ovo čitaju, a prva tri dana sljedećeg mjeseca su u Istri molila bih da svrate u Premanturu, da na friškom i čistom zraku uživaju u sportskim zbivanjima i obavezno kupe domače kolače spravljene s puno ljubavi, a sve u svrhu dobrog djela i boljeg sutra za sve nas.
A ju ću time vratiti svoj dug svima onima koji su mi pomogli što materijalno, što emocionalno kada sam izgubila ono najdraže.
Radim ovo iz potrebe koju osjećam i nemam druge naknade, a ni moje prijateljice osim svoga zadovoljstva i tuđe sreće.
Prihvatila sam ono čemu me otac učio, da čovjek dobija kad daje.
Nisam više očajna, pomoć drugima vida, osposobi da i sami postanemo oslonac za druge.
Mene osposobila da ispravno ljubim...
p.s.Ovaj post pisan je između ostalog u čast ljudi kao što je Toše Proeski,
bio je anđeo božanskog glasa,a još većeg srca.
Jedan od Serafina.
Ove subote sa svojim šefom trebala sam se susresti sa njim u Ljubljani on je trebao dogovoriti suradnju sa njim.
A onda trenurtak nepažnje...
Valjda dragi Bog zna zašto, koliko god je to nama nepojmljivo.
Rest in peace...
Post je objavljen 17.10.2007. u 16:39 sati.