Sinoc sam sanjala neobican san. Mozda i ne toliko neobican po svojoj formi i sadrzaju, s obzirom na moju vezu sa snovima, vec sto me ne ostavlja na miru. Taj san. Slike se vrte i gurkaju me. Mora da je vazno. A ja ga ne znam dokuciti.....
Hodala sam ulicom noću. Ja i vuk. Moj vuk. Voljela sam ga. I on mene, iznad svega. Privrženost i ljubav.
Prema nama dolazio je drugi vuk. Priblizavao se prijeteci, lagano i podlo. Režući.
Nije režao na mene već na mog vuka.
Moj vuk krenuo je da stane ispred mene da me zastiti... nisam mu to dopustila. Znala sam da njega hoće i nisam to mogla dopustiti. Bojala sam se. Ne za sebe. Za njega. Uhvatila sam mu rukom ogrlicu koznu oko vrata i gurajuci ga u stranu saptala mu da bjezi..da mi vjeruje...i da cemo se sresti na starom mjestu.
U tom trenu onaj drugi vuk je krenuo u napad, ja sam svog odgurnula i stala izmedju. Borba mene i vuka bila je kratka. Bila sam definitivno jača. No uspio je zakačiti svojim ostrim zubom moj kaziprst i rasjekao ga. Bolilo je i krv je kapala.
Slijedeca scena je podosta mutna. U nekom stanu sam i cekam svog vuka. Izgleda da je i on ranjen ali dolazi prema meni. Osjecam ga svim svojim bicem. Dolazi odnekud prema nasem mjestu.
Post je objavljen 17.10.2007. u 12:56 sati.