Marketing
Koliko vrijedi život?
Čujem sa svih strana, ljudi stradaju u prometnima, napuste kuću s majčinim poljupcem na čelu, a u nju se nikad više ne vrate, ljudi stradaju iz banalnih razloga...rijetko tko umire od starosti...
Misliš stalno još ovo, još ono, prođe vrtić, prođe škola, smjestiš ih u srednju, upišeš s njima fakultet, preživiš prve ljubavi, pubertet, prve izlaske i kasnonoćne dolaske...pomisliš, sad su odrasli, sad sam miran, a onda ti ih odnese cesta... Kad prestaje taj strah da ih želiš još malo za sebe...
Kad je vrijeme da ih sasvim pustiš, da li to vrijeme ikad dođe....
Pišem s brda s dola, jer me ta tema uznemiruje, ni sama ne znam što govorim...
Prekjučer sam bila u teatru...morala sma primjetiti da je najviše bilo zgodinih mama i njihovi zgodnih kćeri, spojenih na poseban način...
U godinama, kada se mame i kćeri ne druže previše one su zajedno jer su se vezale u bolesti...Bolest je ponovo vratila njihovu bliskost. Taj strah od rastanka i smrti podsjetio ih je (a trebao bi i nas) da sve što nas okružuje i za što smo sigurni da će uvijek biti tu, jednom može nestati,
baš kad nam se učini da smo trebali još malo...možda još jedan dan, da kažemo sve što smo htjeli...
Post je objavljen 17.10.2007. u 08:54 sati.