Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/izbjeglicaizbesmisla

Marketing

igra bez granica...




Ne znam kakav je rulet te noći bio u igri. Subota je bila, sjećam se. Hladna, kišna, proljetna subota.
Nisam ni naslućivala da će mi život promijeniti. Da ću te večeri početi odbacivati staru odjeću, i polako, ali sigurno oblačiti potpuno novo ruho. Sigurnije, udobnije, mekše.
Pobijedila sam te večeri, iako mi ni danas nije jasno kako.

Ponekad u životu dobiješ nešto kad to najmanje očekuješ. Ponekad ni ne razmišljaš o tome, a kamoli da odeš u Casino i kockaš se. Životni Casino, da se razumijemo.
Tebe sam dobila. Nisam pitala, nisam tražila. Pokucao si, i ušao i prije nego li sam rekla „Naprijed“.
Danas kažeš da si imao dobar predosjećaj, da će ovaj put biti drugačije.

Od trenutka kada te upoznah smatrah te najboljim kojeg sam ikada znala. Bio si drugačiji. Netko tko se meni u nekim normalnim okolnostima nikada ne bi svidio. Ali, okolnosti su bile sve osim normalne. Nikada se ne kockaš ako ne želiš dobiti...

Danas sa sigurnošću mogu reći da si najbolji dio mene. Danas o tebi imam najviše mišljenje koje mogu imati o nekome. Danas te poštujem iznad svih, i neizmjerno cijenim tvoje mišljenje.
Volim tu nježnost i toplinu kojom zračiš. Sigurnost. I inteligenciju. Uživam pričati s tobom, i imam osjećaj da bi mogli danima pričati, i da nam ne bi ponestalo tema.

Često želim da kalendar brže dane prevrti i da se Zemlja brže okreće, ne bi li došli dani o kojima dugo sanjamo.

Mjeseci su prošli, pa i godine. Sve se mijenja. Ljudi dolaze i odlaze. Ti uvijek ostaješ. Čvrsta konstanta. Pravi dobitak.

Sretna sam što te imam, što postojiš, iako ne mogu reći da je uvijek lako. Fališ mi... Fali mi tvoje prisutstvo...
Sa sjetom se sjetim onih trenutaka kad sam iz fotelje gledala u crveno nebo, snijeg je padao, a Balašević je pjevao „Ne volim Januar...“
Ni ja ga ne volim, iako ćeš ti reći kako je tebi najdraži...

Trebao si biti tu. Fizički prisutan. Često. U svim onim pobjedama i porazima. U svim boljim i lošijim danima. Zvao si i čestitao. Tješio ako je trebalo. Veselio se...

Ne zaboravljam kako se nisi udostojio doći u onim trenucima kad sam ja bila tik do tebe... Tako je malo trebalo da mi se približiš, a ti nisi uspjevao pomaknuti olovne noge.

Ne zaboravljam, dragi. Tebi se ponekad čini jednostavnim, ponekad besmislenim, a često se ispričavaš i priznaješ da si pogriješio. Iako svaki put greške ponavljaš.

Naučila sam živjeti bez tebe, iako mi neizmjerno fališ. Isparala bi svijet ponekad, pomaknula puteve, srušila planine. Da dođem do tebe, do tvojih ruku.
Žena je uvijek snažnija, pokretnija, i fleksibilnija... Obećavam manje od tebe, ali zato svako obećanje održim.
Ne želim da moje riječ ostanu samo mrtva slova u zanosu rečena.

Igrao si te noći, i dobio ono što ti je falilo. Toleranciju, strpljenje, hrabrost i snagu koja se vidi kad je najpotrebnije.

Ja sam dobila tebe. Bila sam sretne ruke, iako ništa očekivala nisam.

Samo igru. Bez opravdanja....




Post je objavljen 16.10.2007. u 19:12 sati.