Marketing
Kada je dom dom, a kada nije?!
Moj dom je dom. U isto vrijeme moj dom nije dom. Ovisi na koju stranu nagnem glavu dok sagledavam tu situaciju.
Ovisi gledam li s kutnog kauča prema televiziji pravo, pri čemu ne vidim ništa osim golemog ekrana u boji. Tada sam u prividu neke punine, sebi dovoljna, u interakciji s likovima iz Uvoda u anatomiju, ili Carrie iz Seks i grada. Tada sam…doma.
Ili možda vidim krajičkom oka prazno mjesto do sebe na crvenoj presvlaci. A ako se naslonim i ispružim, pogled mi privlači dio bijele muške klompe koja viri iza vrata. Prazne. I onda su likovi na TV-u upravo to što jesu, elektronska slika i zvuk u plastičnoj sivoj kutiji. Jedna čaša na stolu… Jedna četkica za zube u kupatilu... Jedan jorgan na krevetu… Prazan ormar na lijevoj strani kreveta… Doma sam. Jesam li, zaista…?!
Nisam usamljena. Hrpa ljudi voljenih, i koji vole, okružuje me svakodnevno, nekad su toliko tu za mene, da od njihove ljubavi bježim, sklanjam se, branim se. Nervozno cupkam nogom dok ispijam kavu, upadam u riječ i pokušavam završiti razgovor, prolazim na brzinu kroz obveze i druženje, samo da što prije dođem „doma“, da se odmorim, da zaboravim, da se prizemljim.
No svakog dana isti osjećaj, onog trenutka kad uđem u stan, zatvorim popodnevnim suncem obasjana vrata, i bacim pogled na prostoriju…..hm, mala hladna koščata ručica se pojavi iz sjene, zgrabi mi srce svojim tvrdim prstićima i počne ga stezati i stiskati, kao komad toplog mekanog voska. I uvijek pomislim, „ a što sad?!“. I onda iščupam te misli , bacim ih na pločice, zgazim klompom broj 40 sa najtvrđim đonom, da se više ne javljaju, da se utišaju, da nestanu. Pjevušim, plešem po crvenom tepihu, zapnem za nit, pijem pivo iz najfinije čaše, udarim se u lakat, bacam pepeo u pepeljaru koja ima ženske grudi , pričam na mobitel, piškim u uskom wc-u, oblačim pidžamu. Onda slijedi večer uz televiziju, pogledi, pravo, lijevo i desno, ekran televizije, prazno mjesto i njegove papuče iz vrata. I ukrug….
Ma nisam utučena, ni bolesno vezana, ni nesposobna, niti depresivna. Jednostavno mi nedostaju sitne radosti, kao kad mi oguli jabuku koju ne volim, ali ju pojedem zato što se on brine da mi fali vitamina. Ili me češka po glavi dok gleda emisiju o investicijskim fondovima, a ja ležim kraj njega zatvorenih očiju pokušavajući zarobiti taj trenutak da potraje što duže. Najteže mi se smijati. Da, upravo to, najteže mi se smijati. A smijem se stalno. Često. Slatko. I onda poželim prokomentirati taj smijeh i osmijeh, tu šalu i sramoticu, i okrenem se reći „ma jesi ti vidio ovo“, ili „čuješ….“ I pogledam prema nikome, nema uzvratnog osmijeha, nema komentara, nema zajedničkog veselja, pa čak ni pokude jer „ sam blentava, i jer to nije uopće smiješno!“.
Jednostavno mi fali naš život, fali mi naš brak, fali mi naš odnos, fali moj najbolji prijatelj i drug! Eto. Rekla sam.
I onda se nastavljam smijati sama, hodati sama, postavit ću jedan tanjur za ručak, jednu čašu i cijelo pivo samo za sebe. Još malo. Ili malo više. Ili koliko bude. Nema natrag.
A stan mi sav u boji ljubavi, crveno do srži, veselo i toplo, ugodno i prisno. I ponosim se sobom, i svojim trudom, što sam sve napravila sama, što sam uspjela sama, što sam izdržala sama. I i dalje ću isto tako, hrabro naprijed, ubaci u petu i vozi…
Ovo je nije bio post za vas. Nije bio post ni za njega, ionako nema pristup blogu. Ovo je samo za mene, da sama sebi kažem ono što znam; da je teško, ali da može bit i gore; da je dugo, ali da vrijeme prolazi; da sam usamljena ali ne i sama; i da daleko od oka znači samo bliže srcu!
A sad se želim ispričati opet samo njemu, što sam zaspala. Od deset navečer do ponoći šetkam po onom već spomenutom crvenom tepihu, sa slušalicom u uhu, i pretresam sve moguće teme, ozbiljne i neozbiljne, modu, vrijeme i politiku, hranu i društvena događanja. Usput oblačim pidžamu, onu plavu široku koju on ne voli jer je staromodna a meni najdraža, jer je topla, udobna i meka, liježem u krevet, i nastavljam pod jorganom polemiku o tome je li teoretski bolje uložiti u investicijski fond ili kupiti Atlanticove dionice . Ponoć je odavno prošla, ja slušam, govorim, povlađujem, da, ne, hmmm…… Hrrrkk, frrhhkkk…. Pupkice, PUPKICEEE!!! – viče dragi Pupak Zakoniti u slušalicu, a ja se prestrašeno trgnuh i prestravih, jer odakle sad taj glas kad sam sama, gdje sam, ma što je to…. Uh, sram me je! On se naljutio, tko zna koliko je pričao dok sam ja mirno spavala, tek me je nježno hrkanje razotkrilo. Naravno, nema razloga za uvrijeđenost, pa svakome se može dogoditi. Oprostio mi je odmah. Onda sam spoznala ponovo kako je dobar i velikodušan. Naime, da se dogodilo obrnuto…ma ništa. Samo elementarna nepogoda….
Pupku moj Zakoniti, dođi doma……..
Post je objavljen 16.10.2007. u 10:03 sati.