Pregled posta

Stručni ispit

Stručni ispit

Eto dragi moji konačno i mene. Razlog mog toliko rijetkog pisanja je stanje s poslom kojeg imam u prevelikim količinama. Radim na 2 škole, držim instrukcije, a preko vikenda još i prevodim tako da ne stignem ni predahnuti. Uz to sve još mi se u zadnjih mjesec dana nakalemilo na vrat i polaganje stručnog državnog ispita za učitelje kojeg sam ja vrlo ozbiljno shvatila, a kako je sve to izgledalo, tema je mog današnjeg posta.
Prije godinu dana zaposlila sam se na jednoj osnovnoj školi u Varaždinu koja me odmah prijavila kao pripravnika. Pripravnički staž trajao mi je godinu dana, a završio je krajem 9. mjeseca ove godine. Iako predajem njemački od 4. do 8. razreda, stručni ispit po zakonu moram polagati u razrednoj nastavi.
Sjećam se da sam imala nastavu iz njemačkog, kad netko kuca na vrata. Na vratima se pojavila draga teta čistačica s lijepom, plavom, velikom kuvertom u ruci koju mi je s osmjehom pružila. Odmah sam znala o čemu je riječ. Bio je to poziv za polaganje stručnog ispita u Zagrebu. Datum za pismeni bio je 4.10., a održavanje sata i usmeni dio ispita 11.10. Vjerujte, da mi je skoro kreda ispala iz ruke kad sam pročitala navedene datume jer bilo je samo tjedan dana do pismenog. Jedinica za sat koji sam trebala održati zvala se „Dani kruha“ iz prirode i društva u 1. razredu.
Sve materijale, odnosno zakone, pravilnike i slično nabavila sam već preko ljeta, još je samo trebalo nabaviti metodiku prirode i društva koja ima oko 400 stranica. Svaki dan bila sam do oko 5 popodne na poslu, a kad bi došla doma grijala sam stolicu do koja 2 sata u noći. Bila sam doslovce ko zombi, dobila sam stresne prišteve po licu te iako uopće nisam tremaš po prirodi, moram priznati da su mi se gaće dobrano „tresle“. Moj dragi mužić experiance znao mi se smijati jer bi me našao usred noći okruženu papirima u dnevnoj sobi kako ležim na podu i ćorim. Naime, nesvjesno sam znala zaspati nad tom hrpetinom zakona.
Na pismenom dijelu ispita mogli smo birati između 3 teme i na odabranu temu napisati esej. Napisala sam 5 stranica A4 formata i u osnovi bila sam više nego zadovoljna „obavljenim poslom“. No rezultate pismenog ne znaš do trenutka kad ne dođeš na usmeni, dakle tjedan dana moraš biti u brigama jel će to „veliku gospodu“ zadovoljiti.
U onih tjedan dana između pismenog i usmenog pripremala sam se za sat. Jedinica „Dani kruha“ bila mi je više nego zahvalna, zapravo radilo se o jedinici od „Zrna do kruha“. U tu svrhu naslikala sam 5 slika, kako su one izgledale možete i sami pogledati i prokomentirati:













Na sat sam donijela zrna pšenice, raži i kukuruza, pšenično, raženo i kukuruzno brašno, srp, sito, u veliku košaru poslagala sam sve vrste kruha i peciva, a učenicima sam na svaku klupu stavila posudicu s kruhom i pecivom da ga mogu degustirati. Sat sam zamislila da bude vedar, veseo i pun igara kroz koje će učenici naučiti, a da toga neće biti ni svjesni.
Iako sam već održala mali milijun sati, dan prije tog famoznog sata me bilo zaista strah, ali sve do trenutka kad nisam stala pred klince u 1. razredu. Sat su mi promatrali njihova učiteljica, metodičar i savjetnica za razrednu nastavu. Na samom satu bila sam toliko opuštena da mi je to neusporedivo sa strahom koji sam osjećala dan prije. A klinci??? Ma ljudi moji, jednostavno nemam riječi pohvale za njih! Bili su prekrasni! Njihova učiteljica im je objasnila da imam važan ispit i da oni moraju biti jako dobri. Klinci su to doslovno shvatili, a na njima se cijeli sat vidjelo koliko su mi htjeli pomoći da uspijem. Jedan mali je cijelo vrijeme klimao glavom gore dolje, što god sam ja rekla on je potvrđivao, klimajući glavom da sam pomislila da će ga zaboljeti glava. A jedna curica me cijeli sat tako promatrala da nije trepnula, ona je doslovce buljila u mene u nepromijenjenoj poziciji. Kad je sat završio, mala je potrčala k meni i zagrlila me oko struka. Kad su tu njenu reakciju vidjeli i drugi, onda je još par njih potrčalo i počeli su me grliti. Zaista neopisiv osjećaj s moje strane. Osjećala sam se kao da zaista pripadam tom poslu, nije mi više ništa bilo važno, ni kako će proći usmeni, ni što misle gospoda profesori, kad sam osjetila njihove ručice na svom tijelu kako me grle, cijeli je svijet bio moj. Djeca su odlično reagirala na satu, zapravo kada bih mogla poželjeti takvu djecu na stručnom ispitu, vjerujte mi da takvu ne bih ni u najljepšim željama iskreirala. Kada sam izvadila punu košaru svježeg kruha jedan mali je uzviknuo: „Vaaaaau, učiteljice, pa ti si nam i kruha donesla, njami kak fino miriše…. A imaš možda malo i za nas?“ Ja sam se od srca nasmijala, a zatim svima dala da degustiraju različite vrste kruha i peciva. U biti ovo sve i pišem radi te prekrasne dječice, nikada ih neću zaboraviti, koliko su bili krasni.
Nakon tog sata bila sam zaista vrlo opuštena i u tom stanju sam dočekala usmeni. Došla sam pred komisiju od 5 članova s osmjehom na licu. Prvo je slijedio osvrt na pismeni. Ok, sve u redu, prošla sam. Nakon toga gospodin metodičar počeo je s rešetanjem metodike, a nakon toga gospodin ravnatelj škole s provjerom svih mogućih zakona koji su vezani uz osnovno školstvo. Ljudi moji ja sam bila toliko učila, da su već i vrapci oko moje kuće pjevali o školskom odboru, vrednovanju, Nastavnom planu i programu, planiranju i programiranju, stručnim tijelima itd, itd, da ne zamaram sa svojom strukom. Uglavnom usmeni je super prošao. A komentar na sat od strane „velike gospode“: „Kolegice, Vi ste kao odlična glumica na pozornici“. Te riječi zaista su velike riječi i predstavljaju priznanje osoba koji se razumiju u posao. Jer reći nekom da je kao glumica na pozornici i to još odlična glumica, zaista predstavlja veliku čast.
Nakon svega toga, osjećala sam se kao da mi je netko maknuo kamen težak 100 kg sa srca. Nije taj stručni ispit uopće težak, ali je zaista stresan i psihički iscrpljujuć.
Pa eto ljudi moji sretna sam jer sam položila taj stručni ispit, ali najveći stručni ispit me još čeka, a to je svakodnevni rad s mojom djecom koja od mene očekuju da im budem dobra učiteljica. Ovim putem obećajem sama sebi da ću se uvijek truditi u svom svakodnevnom radu položiti ga, jer mi kao nagrada za položeni stručni ispit ne treba plaća viša za 400 – 500 kn, već sretna djeca koja će me svojim ručicama zagrliti, onako kako su to neposredno i iskreno učinila dječica u Zagrebu. Hvala im od srca na onom neopisivom osjećaju!!!

Pozdrav svima!

Post je objavljen 15.10.2007. u 23:03 sati.