Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/insidelove

Marketing



Najdraži,

Sjećaš se kad sam ti jednom rekla da si mi najdraži? Jučer sam se uvjerila u to. Samo ponekad mi je teško riječima izraziti sve emocije koje su me preplavile. Nisam slatkorječiva kao ti. Ipak se više družim sa svojim mislima pa slažem neku svoju kompoziciju od njih i tek nakon što sve to posložim mogu progovoriti. Previše analiziram. No, nisam tu noć kad si bio pored mene. Kad smo bili jedno. Pitala sam te i kako si se osjećao kad si me poljubio prvi puta nakon toliko vremena. Ja sam sva gorjela, trnci su me prolazili, preugodni. Svaka minuta s tobom bila je predragocjena, ali su te minute tako letjele. Još osjećam tvoje prste na svome tijelu. Veliki je to trag, poseban odista.

Pomalo mi je smiješno bilo kako te moja rijeka malčice uplašila. Ali ona je takva, divlja, neukrotiva, vijugava i nosi puno toga. Tako je i tebe donijela u moj zagrljaj. Sve je to za mene jedno veliko čudo, magija, ne mogu pronaći riječ kojom bi izrazila tu ljepotu. Obožavam jesen od sada i svaki list koji padne s grane podsjećat će me na sate provedene s tobom, na tisuće i tisuće poljubaca i dodira, na pjesmu i na taj pogled kojim si me gladao. Sjećat ću se šetnje uz plavi Dunav, jer za mene je on uvijek plav, i sunca koje je obasjavalo naša lica i onog zagrljaja kad si me stisnuo uz sebe na rastanku. Ni tada, kad je došao taj tren da moraš otići, nije bila istopljena magija, nije nestala. Ona će tinjati zauvijek. Znam da nisi svojom voljom otišao, znam i da nam je život udijelio te sate i da smo ih proveli najljepše što smo mogli, proveli smo ih zajedno. Ali vjerujem u život, u nove prilike koje će se za nas stvoriti bez obzira na te kilometre i kilometre udaljenosti. Gradimo naš svijet, zar ne?

Bit će i oluja i vjetrova i osjećat ću se usamljeno kao sada, trebat ću te više nego ikada, ali toliko je snage u meni, vječni sam borac. Znam i da mi se sve čini poput nekog sna, jer vrijeme je učinilo svoje, proletjelo je, ali i ako je san, to je san koji me ostavlja bez daha, san iz kojeg se ne želim probuditi jer bi se tada probudila sama. Želim da me probudiš ti, da si pripijen uz mene, da moja kosa opet bude prebačena preko tvoga lica.

I moram ponoviti opet onaj Balaševićev stih koji me podsjeća na tebe:
„Već me i Dunav pretiče, moja me senka spotiče,a ništa me se ne tiče i malo šta me pomera i dotiče, sem, možda nje.“

Do ponovnog susreta, najdraži!


Post je objavljen 15.10.2007. u 20:42 sati.