Pregled posta

Pripreme za prvi pravi SAFARI

Uf.... Malo mi bruji u glavi. Valjda od one buke bilo u matatuima ili u disko klubovima. Ili možda od Tusker-a (kenijskog piva za koje im je recept dao neki njemac tko zna kada). Danas ću ipak prijeći na Krest, nakon njega mi je sasvim dobro.
Sutra krećem na svoj prvi safari - pravi safari, 300 km u unutrašnjost, blizu granice sa Tanzanijom i samog Kilimanjara. Mjesto se zove Kimana. Nekakva lagana nervoza, koja mi je dobro poznata od prije tjedan dana, počinje me tjerati da razmislim što ću ponijeti sa sobom.
Uzeti ću ruksak i osnovne stvari, taman koliko mi treba za 2 dana u ..... Bog zna gdje ali čini mi se da je neka divljina u pitanju.
Tako. Gotovo.
E sad se mogu posvetiti današnjem danu. Prvo doručak, pogledati jesu li mi gotove slike, pronaći Alphonsa, ručak kod moje sinoćnje pratilje......

* * *

Nakon doručka, lakše verzije, odoh do gospođe kojoj sam ostavio film za razvijanje. Osmjeh me dočekao još sa vrata.
"Jambo"
"Jesu li možda gotove slike od jučer"
"Evo ih ovdje"
Izabirem one sa djecom te joj vraćam film govoreći da će mi trebati kopije tih istih za moj album.
Mislim da će se djeca baš veseliti kad vide da im obećane slike stižu već idući dan.
Dobijam račun i odoh natrag u sobu. Inače novci vam unutar resorta ne trebaju. Sve se plaća potpisom ispod broja sobe. Onda se, kad vam to odgovara, odšećete do šaltera gdje vam sve one kopije računa pokažu te vam vele toliko i toliko za platiti.
Mislim da bih prije puta u Kimanu mogao vidjeti svoj balans te platiti do sada potrošeno. A i treba mi još šilinga.

Rascvjetano drvo


Vani je temperatura već skoro blizu mog limita podnošljivosti, ponajviše zbog vlage. Ogledam se oko sebe i uživam u bojama koje je ovdje priroda rasipala šakom i kapom. Sve cvate i miriše.

* * *

Pored izlaza iz resorta zatičem svoje prijatelje, učitelje i suborce u noćnim pohodima bespućima Mombase.
Alphonse mi prilazi i veli da su djeca i učitelji bili oduševljeni mojim posjetom te donacijom.
Mislim da im je najviše značilo to da je još nekome tko može pomoći stalo do toga što rade.
No nije to sve kaj im se bude dogodilo, pokazujem mu slike te ga pitam kad bi ih mogli dostaviti.
Pošto je još jučer predao narudžbu za školsku opravicu i klupu, te se nada da bi mogle biti gotove, veli mi da je najbolje da odemo do stolara i krojačice te pogledamo.
"OK. Ali moram se vratiti do 12. Pozvan sam na ručak"
Preko trnja do Shanzua. Istim putem dolazimo do sela te vrludanjem kroz uske uličice, više nalik kozjim stazama, dolazimo do kuće ispred koje je naslagana velika hrpa dasaka i otpada od drveta.
Veli mi da pričekam i da ide provjeriti. Nakon 10 minuta vraća se van sa klupom.
No, ovo je bilo stvarno brzo.
Vraća se još jednom ovaj put noseći novce drvodjelji. Izgleda da keš baš može ubrzati stvari.
Predlaže mi da svaki primi jednu stranu klupe te da ju sami odnesemo u školu.
"Nema problema"
I tako šetamo selom, na ugrijanom prijepodnevnom suncu, znoj se slijeva, no ne predajem se samo tako.
Alphons se izgleda trudi pronaći najdulji mogući put, jer nekih dijelova sela se baš i ne sjećam. Ljudi nas gledaju kao nekakvo čudo.
Ajoj, di je sad ta škola!?

* * *

Konačno smo stigli, haljinicu je krojačica već dostavila u školu preko učiteljice tako da barem tamo nećemo trebati ići. Ulazimo u razrede i začas prekidamo nastavu i dječje glasove koji vježbaju swahili.
Samo mi nemojte pjevati, molim vas. Dosta mi je neugodno što ovakav mokar od znoja šetam selom.
Odabirem sliku razreda te ju dajem učitelju koji poziva đake. Gužva i naguravanje, potom i smijeh, ruganje nečijim klempavim ušima ili čemu već....
Ah, djeca....
Izašavši iz razreda te razdijelivši slike uzimamo naše drveno čedo u ruke pa pravac u predškolski odjel. Djeca, daleko najbučnija i najveselija, od svih u ovoj školi skaću na novu klupu još dok je nismo niti pravo spustili na pod.
"Joj kak je dobra. Ja ću sjediti tu, a ti tamo...." - kao da se raspoređuju gdje će i kako koristiti to novo drveno remek djelo koje je netom ušlo u njihove mlade živote.

Nova klupa


Djevojčica koja je do jučer bila u svojoj normalnoj odjeći dočekala nas je u novoj uniformi. Više zbunjena nego oduševljena, život se za nju preko noći promijenio poprilično. Da li na bolje.... Ja se iskreno nadam, mada će joj trebati još dosta učenja i truda.... A nadasve sreće.

Nova uniforma


* * *

Iza nas ostaju dječji smijeh i vriska. Vraćam se u hotel na jedno tuširanje i mali odmor prije odlaska na ručak. baš me zanima kaj je danas na meniju.
Inače sam jučer u razgovoru saznao da je ona hrana koju dobijamo u hotelu sve samo ne tipično afrička kuhinja. Tamo je sve poprilično ljuto, valjda da pobije bakterije koje bi moge izazvati probleme. Afrikanci vole ljuto ali prije ljutoga im je slatko. Tako da se danas nadam nečemu poput toga.
Negdje oko 11:30 nalazim svoju pratilju kako me strpljivo čeka na izlazu iz resorta i veli mi da do njezinog prebivališta možemo pješice. Vodi me makadamskim putevima, okolo onog buša kojim me obično vode Alphons i Kassim.
Kroz nekih 15 minuta stižemo do male kućice sa drvenim vratima. Većina je zaključana lokotima. Pozdravlja se sa gospođama te posebno sa jednom za koju se ispostavilo da je njena cimerica Anna.
Veli mi da je Anna sve kupila te će ona skuhati "Samaki wa Nazi".
"Može" - rekoh kao da ne daj Bože znam o čemu se radi.
Za početak sjeda na nekakav stolčić sa kopljastim vrhom te mi objašnjava da treba naribati kokos. Rasjeće ga popola te glodanjem po oštrom vrhu onog kopljastolikog vrha sastruže ono bijelo meso sa nutarnje strane kokosa.

Kako se radi kokosovo mlijeko


Nakon toga na izribane komadiće dolije vodu te u ruku uzima malo te mokre mase i puni nekakav slamnati tuljac (nije slama već sisal) i zakrečući ga sa jedne strane na drugoj iscijedi bijelu tekućinu za koju sam do tada mislio da je ustvari ono što se dobije kad razbijemo kokos.
"Znači unutar kokosa nije kokososvo mlijeko!?"
"Ne, samo nekakva slatka voda"
A ja sam do sada u toliko filmova vidio kako se ljudi late kokosa pa piju kokosovo mlijeko. Znači živio sam u zabludi.
Nakon toga slijedi prženje ribe. Nekakve sa velikom glavom i bodljama na leđima i pored škrga.
Samo se nadam da nije neka od onih koje možeš pojesti - samo jedamput.
I za sam kraj kuhamo nekakvo zgusnuto jelo, od bijelog kukuruznog brašna. Veli mi da je to njihov tradicionalan kruh, odnosno zamjena za.
Zove se Ugali. I to je to.
Dakle Samaki wa Nazi nije ništa drugo nego Riba u kokosovom mlijeku, a ugali me podsjeća na bakine kukuruzne žgance, samo što je baka navikla žganac natrgati na manje dijelove, a onda to preliti lukom i masti, dok je ovdje žganac u obliku zdjele i jednom komadu.
"Dobar tek"
"Hej, a kak se ovo jede?"
"Ovako. uzmeš komad ugalija na tanjur i onda trgaš komadiće i močiš ih u umak te uzmeš komadić ribe. I sve to bez pomoći žlice i vilice"
Zagonetno me pogledala kao da se pita koliko će mu trebati dok me ne počne moliti da mu dodam jedaći pribor.
A, nećeš me tako lako prestrašiti.
Uzimam komadić ugalija u ruku i pržim prste. Pa to je još i vruće. Brzo ga bućnem u kokosov umak i ubacim u usta.
Njami. Pa to je stvarno dobro, ali vruće.
I tako malo pomalo, nakon skoro 20 minuta počinjem nazirati dno tanjura. Ribu sam počeo ozbiljnije jesti tek kad je ostala na suhom.
Gledam majušne komadiće ugalija koji su natopljeni kokosovim umakom i nakon prvog pokušaja da ih polovim odustajem od glumljenja domoroca.
Daj ti meni žlicu.

* * *

Nakon ručka ožednih te zamolim za vode. Popio sam pa tek onda pitao odakle je voda.
"Iz one kante tamo"
Ajoj. To su nam izričito zabranili jer voda je puna parazita i popiti jedan gutljaj je prava lutrija. Trudim se ne pokazati da mi baš i nije svejedno te si mislim čime bih mogao ubiti moguće nove stanare.
Možda da uzmem punu zdjelu onog ljutog umaka, to bi moglo upaliti. Ili da naručim flašu nekakvog jakog pića. To bi nas pak moglo ubiti totalno.
Ajde ne paničari. Do sada je samo 10 % stvari koje su ti napričali u hotelu istinito.
Saznao sam još ponešto o samoj Keniji, naprimjer da je ustvari ovo što mi izgleda kao jedan narod zapravo deseci naroda-plemena od kojih sam dosada upoznao 3 (Giriyama, Swahili i Luo). Moja hraniteljica i mogući sudionik u samoubojstvu je iz Luo naroda. Veli da su prema statistici Kikuyu- narod najbrojniji nakon njih njezin, no prava je istina veli da Luo ima najviše pripadnika.
Spominjem joj meni najpoznatijeg kenijca Jomo Kenyatu te mi veli da ga se mnogi sa sjetom sjećaju. U njegovo vrijeme Kenija je doživjela pravi procvat turistički i ekonomski. Sada je na vlasti Moi koji je od novosti jedino napravio novac sa svojim likom. Novac koji iako teško dobavljiv većini ljudi i ne vrijedi Bog zna što.

Kovanice od 1 KSH nova i stara


I tako objašnjavam joj da sam idućih par dana na safariju i ako hoće možemo se vidjeti kad se vratim.
"Dogovoreno. I ako hoćeš mogu te odvesti na drugu stranu Mombase tzv. South Coast"
"Važi" - odgovaram sa osmjehom.
Znači da bi i idući tjedan mogao biti zanimljiv poput ovoga. Već se veselim.

Posadio Jomo Kenyata 1974.godine


Prisjećanje na neka bolja vremena bilo je kraj ručka i moj povratak u krutu realnost, što napraviti nakon moje ishitrene odluke o guranju u usta svega što mi dodje pod ruku.

* * *

Malo mi je laknulo kad je pala noć (ovdje je to iza 18:00) i kad sam shvatio da nikakav Alien ne tulumari u mojem želucu. Još sam malo podebljao svoje osiguranje ispijanjem nekoliko 18+ pića. Nadam se da ću se odmoriti i spreman dočekati sutrašnji let....
A da. Čisto da bi dan završio sa problemima, šetnjom oko bazena (da se malo nadišem zraka prije spavanja) moja noga i noga jedne od stolica na terasi imale su bliski okršaj. U sobi sam vidio da imam par ogrebotina iz kojih je curila krv.
Brzo sam se snašao te maramicama natopljenim alkoholom zaustavim krvarenje i nadam se dezinficiram ranu......
A sutra divlja Kenijo čuvaj me se.... Nabrušen da ću ispucati barem dva filma te uloviti svakakve moguće životinje u divljini utonuh u san.


Post je objavljen 14.10.2007. u 11:44 sati.