Sjedi sama u praznoj sobi prepunoj stvari, stvari bez značenja, bez svoga mjesta. Gleda u monitor i okušava zapisati koju riječ, ali nje stigla dalje od prve dvije riječi koje glase: „Unatoč svemu“. Tragovi svijetlosti padaju na njeno lice obasjavajući suzu koja klizi niz obraz. Sjedi tako sama. Sjedi satima. Razmišlja. Razmišlja o prošlosti. Još jedna obični dan, trenutak kada ju je nesigurnost preplavila. Pita samu sebe: „Što je to tako tužno u životu? Što joj to ne da mira?“ Zna odgovore. Zna. Zna i pogreške. To samo potakne još koju suzu. Misli si,,možda je bolje da se isplačem, možda, možda je najbolje da zaboravim. Možda.,,
U pozadini se potiho čuje pjesma, koja ju podsjeća, podsjeti na prošlost:
,,Beautiful girl
Won't you be my inspiration?
Beautiful girl
Don't you throw your love around
What in the world, what in the world
Could ever come between us?
Beautiful girl, beautiful girl
I'll never let you down
Won't let you down“
Kaže si: “Da, možda je bolje da se isplačem, vrijeme ionako ne mogu vratiti„
…
Post je objavljen 13.10.2007. u 20:33 sati.