Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/slobodan

Marketing

3 stvari





Malo mi je jasnije.

Sad dakle plaćam. Plaćam za svaki trenutak sreće koji sam nekoć davno i ja (na tuđu nesreću) dobio i proživio. Kad sam ja bio „Pobjednik“. I što se onda čudim? Vrijeme pamti, ako sam ja i zaboravio. Ako i nisam bio kriv, svejedno, vrijeme pamti i vraća sve u ravnotežu.


Griješio jesam, prilika za ispravak imao sam milion, ali kako vrijeme leti nisam ni primjećivao da će možda biti previše grešaka, a da će vremena za popravak biti sve manje. Sam sam odgovoran za puno toga, za akumulaciju svih mogućih sranja koja su i dovela djelomično do toga što se dogodilo. Naravno, krivo mi je što je bilo baš tako kako je bilo, što se raspad nije dogodio isključivo zbog nas, već zbog nekog trećeg. No, bilo bi mi krivo i da je drugačije. Ovako je samo malo teže.


I tako, sad plaćam, i platit ću, i nije red da sad pobjegnem, iako mi je i to padalo na pamet.


U dužem vremenskom razdoblju mnoge stvari mi postanu jasnije, nađu svoj smisao i ravnotežu, unatoč tome što trenutno gledajući ne mogu naći smisla i nikako ne uspijevam to razumjeti, ugurati u svoj mentalni sklop. Ne uspijevam. Zato mi je trenutno jedina želja prestati. Prestati razmišljati. Prestati na bilo koji potreban način. I to je ono čega me je strah. Ne uspijeva mi. Previše vremena prolazi.



Uglavnom, ako se nečemu od života nadaš, NEMOJ.
Prije ili kasnije će ti svaku grešku naplatiti, i spustiti te tamo di ti je mjesto.


Zato mogu samo reći, ako želiš život bez previše razočarenja, padova i praznina, moraš slijediti tri zakonitosti:


„Sve se vraća, sve se plaća“

„Nikad ne reci nikad“

„Danas jesi sutra nisi“



Jest malo ziheraška varijanta, al prije ili kasnije prisilit će te da ih uzmeš za ozbiljno.



UPDATE (na hrv. apdejt):
Sanjao sam ovaj tjedan dva puta sličan san, s istom osobom u glavnoj ulozi. Kao kad sam bio sretan, kad sam bio stvarno sretan. Tek sad vidim da sam jedino u takvom scenariju sretan. Makar je san, ali bio sam sretan, i to toliko različito sretan od svega onoga što sam proživio u zadnje vrijeme.

Ne znam zašto, sve sam bliže mišljenju da možda ne bi bilo loše, kao u Vanilla Sky, zamrznuti se i čekati neka druga vremena, i cijelo vrijeme sanjati isti san. Neistinit i neostvariv, ali čini mi se da bih bio sretniji tako. Jer i ovako imam svoja buđenja, svako toliko, ugodno zaspim popodne, ili nakon dobro prospavane noći jedna misao je dovoljna da shvatim u kojoj sam praznini i koja je praznina u meni ostala. I nema pomoći.
Nema pomoći.

--------------------------------------

Al šta ja brijem?! Obiteljima vatrogasaca je teško. S ovim mojim se mora živjeti, i nema razloga da sutra možda ipak ne bude bolje. Treba zadržati još onih 0,2% vjere.


Post je objavljen 13.10.2007. u 08:46 sati.