Malo mi je jasnije.
Sad dakle plaćam. Plaćam za svaki trenutak sreće koji sam nekoć davno i ja (na tuđu nesreću) dobio i proživio. Kad sam ja bio „Pobjednik“. I što se onda čudim? Vrijeme pamti, ako sam ja i zaboravio. Ako i nisam bio kriv, svejedno, vrijeme pamti i vraća sve u ravnotežu.
Griješio jesam, prilika za ispravak imao sam milion, ali kako vrijeme leti nisam ni primjećivao da će možda biti previše grešaka, a da će vremena za popravak biti sve manje. Sam sam odgovoran za puno toga, za akumulaciju svih mogućih sranja koja su i dovela djelomično do toga što se dogodilo. Naravno, krivo mi je što je bilo baš tako kako je bilo, što se raspad nije dogodio isključivo zbog nas, već zbog nekog trećeg. No, bilo bi mi krivo i da je drugačije. Ovako je samo malo teže.
I tako, sad plaćam, i platit ću, i nije red da sad pobjegnem, iako mi je i to padalo na pamet.
U dužem vremenskom razdoblju mnoge stvari mi postanu jasnije, nađu svoj smisao i ravnotežu, unatoč tome što trenutno gledajući ne mogu naći smisla i nikako ne uspijevam to razumjeti, ugurati u svoj mentalni sklop. Ne uspijevam. Zato mi je trenutno jedina želja prestati. Prestati razmišljati. Prestati na bilo koji potreban način. I to je ono čega me je strah. Ne uspijeva mi. Previše vremena prolazi.
Uglavnom, ako se nečemu od života nadaš, NEMOJ.
Prije ili kasnije će ti svaku grešku naplatiti, i spustiti te tamo di ti je mjesto.
Zato mogu samo reći, ako želiš život bez previše razočarenja, padova i praznina, moraš slijediti tri zakonitosti: