Marketing
This dance will hurt like hell-2.dio
Pričala bih tako s njim i onda otišla u svoj ležaj. Pokrila se mekom dekom po glavi i utonula u san. Sanjala sam mjesto ničega, da se nalazim usred ništavila koje me zarobilo, zagrlilo i prodiralo unutar moje srži. Osjetila sam kako mi ulazi u svako zrnce krvi, kako mi pleše po krvnoj plazmi. Noć je postajala sve tamnija, sve više je bila slijepa i mene je oslijepila. Pokušavala sam pobjeći od ničega, nisam željela padati sve dublje u tamu, a ona me svakim časom sve više gutala. Bježeći prolazima ništavila ugledam svjetlo na kraju hodnika. Potrčim prema svjetlu i ugledam njega. Zar umirem?-bilo mi je jedino u glavi.
Bio je lijep kao i u stvarnosti, savršenstvo je i dalje prevladavalo. Zagrlio me, pobjedio mrak, bili smo sada jedno, borili se svjetlom od tame. Približio je svoju glavu mojoj...
Probudim se vičući ne, plačući jer nisam željela to. Ne, nije moj, više ne želim to nikada ni pomisliti, kamoli sanjati, jer u snovima je sve moguće. Bojala sam se ponovno zaspati, ležala sam otvorenih očiju boreći se sa slatkim umorom koji me svladavao u san. Zaspala sam ponovno, misleći o ničemu, a tako se i probudila. Otišla u školu, gdje sam opet mislila o njemu, o prethodno doživljenom snu. Što mi se to događa, nisam znala, niti sam htjela znati, bojala sam se istine.
Pričali smo tako satima, danima, mjesecima. Svakim trenom sam sve više znala o njemu, smatrala sam da sam obična za njega, još jedna djevojka u prolazu, kao što sam i htjela biti. Bio je savršena osoba za pričanje, osjećao si da mu možeš sve reći, on će te poslušati, pomoći najviše što može. Našla sam ga u trenucima kada sam bila preslaba za sve, nisam više bila živa, mislila sam najgore o svijetu i ljudima u njemu, njihovom kratkom roku. I onda se pojavio on, okrenuo moje misli na ljepši pogled, dao mi nadu u koju sam vjerovala. Sve mi se činilo lakše, mogla sam sve što sam htjela, svijet mi je bio u rukama. Htjela sam stisnuti ruke samo kako bih ubila cijeli svijet i ljude u njemu i onda sam se sjetila, ne, ne smijem, pa on je na njemu.
Bili su to i njegovi loši dani, mislio je kao i ja, rečenice i misli su nam se poklapale kao pravi poklopac na lonac, nadopunjavali smo se riječima, stvarali misli i rečenice koje su nam odgovarale. Pomogao mi je unatoč tome što je bio loše volje, pravio se da je njemu dobro, a zapravo je bio tako sam i bijesan na cijeli svijet-kao i ja.
Došao je i taj dan, dan kada je prekinuo sa voljenom. Plakao je, plakalo mu srce, želio ga je doslovno iščupati samo da više nikada ne zakuca, samo kako bi ubio ljubav koja je propala, samo da više nikada ne bi disao.
Pri samoj pomisli na to bilo bi mi sve tužno i jadno, mislila sam da svijet bez njega ništa ne vrijedi. Barem moj, izmišljeni, u kojem sam počivala. Postao je svjetlo u mom životu baš kao u snu. A on... Želio je u zemlju propasti ali ne zbog srama, nego zbog žalosti koja mu je dušom, srcem i umom vladala, bio je potpuno prepušten tuzi, nikada više nije želio se smijati, želio je propasti i tamo ostati.
Anđeo, pa da u zemlji počiva? Ne, to ne ide tako, barem ne sada, ne ovako. Danas mu nije taj dan, krivu noć je izabrao za umiranje. Želim da njegov život tu još bude, neka on kao moja svjetlost neoslabljen ostane, neka razgoni tamu ove noći. Ovo nije noć kada se treba pridružiti nebeskim svjetlima.
Post je objavljen 12.10.2007. u 19:57 sati.