Tako mi nedostaju naše šetnje Solarisom, našom rivom s pogledom na kanal. Nedostaju mi trenuci u kojima su tvoje ruke čuvale i grijale moje, kada smo zagrljeni gledali u istom smjeru i sanjali iste snove.
Dao si mi cd ljubavnih pjesama u kojima si prepoznao nas i naš odnos,
napisao si mi prvo ljubavno pismo u životu,
prvi si me zagrlio.
Tako mi nedostaje tvoj zagrljaj, tvoja potpora i ljubav.
Vjerovao si u mene, vjerovao si da mogu ostvarit sve svoje snove..
Naučio si me voljeti druge, ali i sebe. Pokazao si mi koliko vrijedim.
Nisi me požurivao, nije ti smetalo što sam dijete, nisi mi zamjerao, strpljivo si čekao.. Samo si volio.
Za godinu dana studirat ću u gradu u koji si se nedavno preselio i ova ljubavna priča će dobiti kraj. Potajno ćemo se voliti, a možda i ne potajno. Možda se uopće nećemo voliti. Ali u jedno sam sigurna, a to je da te nijedan nije uspio izbrisati, ni zamijeniti, jer prva ljubav se ne zaboravlja.
Život je takav, pun sastanaka i rastanaka, pun trenutaka koji se nikad više neće vratiti, a koje bismo tako htjeli vratiti. Sve u svemu, život je lijep, ljubav mu daje smisao. Zbog ljubavi se isplati živjeti i boriti. Sretno svima u toj borbi..
Post je objavljen 11.10.2007. u 21:49 sati.