Postoje takvi trenuci u životu, kad je pod nogama pijesak, prašnjavi i nedokučivi. Kad je prašina od vreće kojom si dobio po glavi, - ona je ne samo u okolnim oblačićima, već je i na rebama i na cipelama. I pronicavi se već zanimaju za tvoje mikro-katastrofe sumnjičavim glasom pitajući na telefon, ne plačeš li, gdje si nestala. Svraćaju u goste, zabavljaju, izvlače na kavu, pričaju, slušaju, izvlače osmjeh. Zatim sve rjeđe, jer im dosadi po redu, ali i terapeutski efekt se umanjuje.
I izvlačiš se vani, i izvlačiš svoj osmjeh, i vrijeme prolazi, a samo ti još vidiš tu prašinu – na drugim rebatinkama i cipelama, i suknjama i čizmama. I oblačka nema, a disati još uvijek ne želiš, kao da on postoji. I misliš: to je vjerojatno duboko zamrznuto. Odledit će se, pustit će, ostavit će, bubnuti će i skrenuti u stranu.
Plačeš tri dana nad sličicom na zidu, oboliš od pustih slova i kreneš, napokon raditi nešto smisleno. Eto.
Slobodna žena umije odjenuti osmjeh. Da
Post je objavljen 10.10.2007. u 20:23 sati.