U subotu, točno u pola 5 čula sam njen glas ˝Diž´ se i nema još 5 minuta...ajmo˝. Bile su to prve riječi koje sam čula tog kišnog dana. Lijevalo je ko iz kabla, čak je i u mom srcu lijevalo. Sve se pokidalo. Sve što je držalo moj svijet počelo se raspadati, a sad je tu i on. Ne znam zašto, al doživljavam ga drugačije. Hm, neću sad o tome. U 6 smo bili u Taboru i počela je misa, pomolili se za sretan put i da nas On prat dok ne dođemo, te nam da snage da nađemo ono zašto smo ˝pozvani˝. Ja sam ostala šokirana, nisam pozvana, nije me ništa privlačilo. Znatiželja je bila prejaka i zato sam odlučila ić s mamom, a da je bilo nekih drugih razloga...ne. Istina došlo mi je ko naručeno jer zadnjih par dana sam bila sva u suzama i nisam vidjela izlaz iz nekih situacija. Sve me shrvalo... nakon tolko vremena opet sam se slomila. Kad smo sjeli u autobus, samo su mi u glavi bili oni, Samobor i kako da sve riješim. Ta samoća koja me pratila, došla je ko naručena. Trebala sam mir. Pokušala sam pobjeć od svega, al jednostavno mi nije izlazilo iz glave. Vozili se i molili, stali...i tak došli do Rastoka. Kiša padala, Slunjčica je nabujala i tamo sam čula poznat glas. Napoko sam u tom odvratnom danu osjetila da je nekome stalo, znao je da sam umirala i nije me ostavio, zato mu samo kažem hvala. Nakon tog divnog razgovora šetali smo uz te prekrasne slapove, nešto prekrasno. Svaki slapić kao da šapće svoju priču...samo treba slušati. Kad smo krenuli ista stvar...ja, problemi i samo što suza ne krene. Tak je bilo dok nisam ugledala more, onda su mi se vretila sjećanja. Moja susedice, ljepotica sa najljepšim smješkom i ja, samo nas tri i oni...i sve što je bilo tamo. Prekrasno! Makarska, a u podnožju Podgora. Gledala sam i skoro zaplakala. Nisam mogla vjerovati da sam opet tamo, tako blizu, a tako daleko. Ono što me oduševilo, kad smo stali u Vepricu. Molila sam krunicu i osjetila neku toplinu, nešto se događalo u meni. Molim na glas...za sve, a glavica prazna, ne znam što dalje. Kao da ne znam molit, a cijeli život me uče. Nešto prečudno! Ništa nisam čula, nikoga vidjela... Kažu da je trema, al meni je trema poznata. Ovo je bilo nešto sasvim drugo. Svi ti ljudi, nakon molitve su išli blagovat. Ogromna dvorana i nas ko mrava. Tak nešto nisam dugo vidjela, svi su dijelili hranu, razgovarali kao da se znaju 100 godina, a zapravo samo skupa putuju. Nisam mogla vjerovati. Kad smo krenuli prema Međugorju počela sam biti još nervoznija. Tad me uhvatilo i nisam prestala mislit na svoje Samoborce. Tako sam daleko, a oni mi i u srcu i u glavi. Jedva sam čekala da dođem... i kad sam to vidjela... Crkva, hrpa ljudi koji pričaju na svim jezicima, ali tamo tišina...Klanjanje. Molitva, pjesma i mir... Toliko ljudi i to još na otvorenom. Tu bi bila buka, ali tamo...ne znam, to morate doživjet. Čuo se povjetarac, koraci su bili tako tihi, meki, gotovo da se nisu čuli na onom piješčanom putu. Nešto posebno. Usred te mise dečkić koji je stajao pokraj nas odjednom se srušio, samo je pao, svom težinom, a za njim njegova mama. Normalno da smo se trznuli i htjeli ga dignut, al njegov tata nije dao. Čula sam da se to događa, ali nisam to još nikad doživjela. Bojala sam se. Nisam htjela vjerovati, nisam mogla...al u glavi, ma čitavo tijelo mi se smirilo. Kao da je sve stalo. Počeli su pjevati, a njegova mama se dizala, polako. Kao da se ništa nije dogodilo, dok se mali čitavo vrijeme trzao i ubrzano disao. Zadnji tonovi su odsvirani i mali se ustao. Nasmijan... To još nisam vidjela, u meni je nešto počelo plesati, a suze su navrle na oči. Nekontrolirano si curile niz lice. Zašto? Jesam bila sretna, tužna? Ne znam... čudno. Tražila sam suvenire i pomno birala svaki za njih. Koliko mi znače, da samo znaju. Uspjela sam sve naći, ali anđelića nigdje... Skrivao se od mene, nije htio biti nađen. Pitala sam se dal je to znak da odustanem? Nisam, upornost je ipak moja velika mana (ili vrlina). Kako za koga, nisam bila spremna odgovarat sama sebi na ta pitanja. Napokon sam sve našla...i krenula na spavanje. Mislila sam da tu noć neću spavati jer ipak drugi krevet, ali zaspala sam jako brzo jer mi se činilo kao da me netko miluje. Smirila sam se i utonula u san... Eh, drugo jutro...7 sati, a mi svi na nogama, vedri, veseli. Nešto nas je bodrilo da idemo dalje iako je kiša lijevala. Krenuli mi na Križevac. Kad su mi rekli gdje je to, što se tamo dogodilo, zašto je sagrađeno...nisam se previše obazirala, ali svaki moj korak je u meni budio znatiželju. Kako su ljudi gore nosili vreče cementa, a meni je bilo teško nositi torbu u kojoj je voda, čarape i maramice??? Postala sam svjesna njihove žrtve. Nešto nas je vuklo gore iako je vrijeme bilo protiv tog puta. Svi su koračali i slušali riječi našeg patera Ivana na postajama, Zaista kažem vam kao da je vrijeme stalo i u glavi su mi odzvanjale pročitane rečenice. Puno pitanja, a na sve imam odgovor. To mi se još nije dogodilo. Brdo visoko i strmo, a kamenje ogromno. Sve nam se klizalo pod nogama od blata, ali mi smo bili uporni. ...i kad smo došli do križa. Nešto prekrasno, kao da se nebo spojilo sa zemljom. Kao da križ cijepa nebo na dva dijela. Dva sata smo se uspinjali da bi ga vidjeli. Pjesma se orila, a mi svi nasmijani smo krenuli natrag. Tad je počela pustolovina. Uspinjanje je bilo tako lagano, a spuštanje. Mislila sam na svaki korak i u jednom trenu ode misao, a ja na podu... Natukla ruke, kičmu,... mislila sam si ˝evo već me kažnjava˝. Možda i je, možda sam morala mislit na korake, a ne na nešto što će se riješiti. Ipak sve u svemu sretno sam došla do busa i jedva čekala da se odem presvuć. Taj dan je bio prilično dug je poslije ručka smo išli na Podbrdo gdje se ukazala Djevica Marija. Neću sad pričat o ukazanjima, ali tamo gdje su se ljudi okupljali, oko Njenog kipa, to je nešto prekrasno. Tišina! Brdo je bilo obasjano suncem, kao da je ovdje drugo nebo. Samo pogled na Križevac me oduševio, tamo još uvijek mračno, tmurno, a tu...jednostavno toplo. Sve puno ljudi, a opet takva tišina. Nema žamora, brbljanja... Savršeno. Kad smo se spustili s brda krenuli smo u kuću Cenacolo. Tamo sam doživjela pravo čudo. Slušajući Mirzu i Nikolu (bivše narkomane), shvatila sam da moram biti sretna što nisam prošla to što i oni. Što sam uz sve probleme i dalje ostala snažna. Jednostavno nisam mogla vjerovati. Mirzine riječi o sestri Elviri Petrozzi, koja je osnovala zajednicu, su bile prekrasne. Nikad nisam čula da netko o nekome priča s toliko puno oduševljenja. Ta žena je zaista napravila čudo! Šteta što mi je tih sat vremena tako brzo prošlo, mogla bi ih slušati danima. Nisam odoljela, morala sam zahvaliti Nikoli, čija me priča potpuno ganula. U isto vrijeme dok je pričao sam se smijala i plakala. O tome sam razmišljala...zbilja su postali nešto divno. Ljudi kojima nije važna materija, ljudi koji žive za zajedništvo i molitvu. Večer je došla brzo, a mi smo krenule na misu (pretrpan dan, ali umoru ni traga). Mama me odvela do kipa Isusa koji plače... Kupila sam suzice i molila, plakala sam s njim, za njega. Rekla mi je teta Đuka da bi trebalo moliti na glas, tad bi On više plakao...ali ja sam molila u sebi, za svoje prijatelje, roditelje, sve kojima je potrebna pomoć, obitelj. Molila sam i plakala. Prošle godine nisam htjela vjerovati da kip plače...ove godine sam svojom rukom osjetila suzice. Tad sam i ja zaplakala. Kako čovjek može u kratkom roku promijeniti mišljenje. Gledala sam te ljude i slušala tišinu, ovo je malo čudno, kako mogu slušati tišinu, ali mogu. Povjetarac, korake, plač, molitvu...a opet tišina. Dobila sam odgovore. Krenula sam sretna na spavanje jer sutradan smo se vraćali...
Povratak, uf o tome mogu pisati danima, ali jedino što je meni u srcu ostavilo trag su fratri na Visovcu. Kao da zaista prenose Njegovu riječ. Oni mladi koji su došli na godinu dana da vide dal je to za njih, prezgodni, prepametni, jednostavno ti dođe da ih pitaš ˝zašto?˝. Pri povratku smo molili, vukli poručice...Ja sam dobila jednu koja je točno opisivala ono što se događa, baš za mene. Kad sam ju krenula objasnit, zapjevala sam...ispočetka me trema lovila, ali što sam dulje pjevala to sam se više osjećala sretnijom. Ljudima je bio ugodan moj glas, a ja sam radila ono što volim. Mogla bih još napisati puno toga, ali već je i ovo predugo i preopsižno. Nadam se da ćete otić tamo, ako će vas zanimati, ako ćete trebati mir... jer tamo vam se samo može dogoditi nešto lijepo. Tamo ne idete po čudo, čudo je već to što ste odlučili otić...
Post je objavljen 10.10.2007. u 18:43 sati.