Marketing
PATOLOGIJA RASTAVE BRAKA
On tvrdi:
1) da sam ja nestabilna (čitaj: luda!) - NARAVNO!
2) da sam ja promiskuitetna
3) da sam ja alkoholičarka
4) da je moj otac senilan i da na Brdu dijete nema iste uvijete obrazovanja kao i ovdje, u Splitu
Ajmo ispočetka:
Pod 1): ja sam luda? Definirajmo ludilo.
Ako sam prije dvije godine bila sjebana od lokalnog "najboljeg" ginekologa, koji na moje upozorenje da mi izostaje menstruacija i da sam smršavila 15 kila odgovara DECIDIRANO da je sve problem štitnjače...i pregleda me i kategorički odbaci bilokakvu varijantu po kojoj sam ja trudna. I onda krenu sa svim mogućim terapijama ubrizgavanja radioaktivnog joda, RTGima, hormonima, sedativima...a ja guram i guram, mršavim i mršavim...i onda jednog dana, probudim se, na putu, i shvatim da sam postala kostur ali da mi je u trbuhu dinja, poveća...pa odjurim nazad u Split na ponovni pregled, pa me taj isti Super Ginekolog stavi na taj isti Super UZV, pa ja raskrečenih nogu ugledam formirano dijete na trodimenzionalnom ogormnom LCD displayu...i briznem u plač i prije nego što On izjavi: "OOOOOOPS, VI STE IPAK TRUDNI!!!...pa me po kratkom postupku šalje na abortus...koji, nota bene, ne želi napraviti On, nego mi preporuča najboljeg splitskog "mesara", da mi to sredi na brzinu, privatno, u ambulanti...te naškraba preporuku i dijanozu za tog mesara na komadu papira (njegov memorandum) a na drugom napiše LAŽNU dijagnozu za moju doktoricu opće prakse kako bi mi mogla otvoriti bolovanje (podcrtavam LAŽNU dijagnozu, nešto u stilu cističnih mioma za opreaciju) i još se ktome dere na mene jer ja tulim, te mi govori da TO mora van jer je bilo zračeno, i izloženo svemu i svačemu, i još me uvjerava da je fetus u ranoj fazi, manje od tri mjeseca, a ja ZNAM da je to NEMOGUĆE, jer, jebemu Iruda, znam kad sam imala zadnju mengu i odnos...
.................samo tren, da ulovim zraka, pa nastavljam...............
...ok, onda ja izađem van, sjednem na motor i pokušavam srediti misli. Petak je. Ovaj Dr.Kreten me šalje kod Dr.Mesara da mi HITNO izvadi TO van. Čekaj malo...nešto tu ne štima. Prvo, na papiriću za Dr. Mesara stoji broj 16/18 tjedana. To znači da sam debelo izvan onog famoznog roka kad je abortus dozvoljen, do 3. mjeseca trudnoće. Drugo, zašto me nije uputio u bolnicu, ako je sve to tako kako on govori; u tom slučaju je AB medicinski indiciran i u bolnici mi to naprave em besplatno em sigurno. Ako je trudnoća tolika, koliko ja mislim, i koliko sam vidjela svojim očima, i koliko je on naveo švrakopisom, onda ići kod privatnika, u ordinaciju, bez eventualne infuzije ako nešto krene po zlu...je APSURDNO! Šta taj Dr. Kreten time govori: DA JE DEBELO ZASR'O!!! I da pokušava sve to prikriti... A ja imam i Corpus Delicti u vidu lažirane dijagnoze za Dr.opće prakse u svrhu otvaranja bolovanja! Znači...SERE LI GA SERE!!! I ja moram po drugo mišljenje...i treće i četvrto...
Al jebeni je petak, početak je ljeta, svi koji to mogu su već po okolnim otocima i vikendicama. A treba brzo reagirati.
Zove me Kraljica Majka (svekrva) i empatično mi objašnjava da se ne dvojim ni sekunde oko Odluke.
Dolazi i On; po mene; jer da sam krenula tim motorom igdje, sigurno bi završila u bolnici, ovako i onako, al ne na ginekologiji nego na traumatologiji...ako ne i u mrtvačnici. I on, šokiran, vrlo (ipak) empatično pita: "A šta ćeš sad?" Jebemti sve svece i blažene i mučenike...ŠTA ĆEMO SAD!!! Ukratko, i On je za abortus.
A ja?
Ja se slamam. Hormoni proradili. Kraj je 4. mjeseca. Dijete je u meni. Razum govori abortiraj! ...emocije, srce, duša...uralju: "Ne mogu ubiti dijete!"
Zovemo sve dostupne specijaliste...uredno se izmjenjuju mišljenja: prvi tvrdi da nema razlgoa za abortus, da i kod puno rizičnijih faktora se djeca rađaju zdrava... Drugi uurlaju: VAN SA TIM!!! Onda treći ponavlja ovo od Prvog, a Četvrti isto misli da TO mora van.
Najviše me izluđuje ta definicija TOGA! TO! To nije "TO" nego dijete od skoro 5. mjeseci. Ja sam već jednom rodila, i ja znam kako izgleda, i u kojoj je sad fazi moja beba. Ja ZNAM da je dokazano kako već sasvim mali embrij, ne fetus, nego embrij, kad mu se približe sa iglom, uzmiče...brani se. Ima svoju inteligenciju. Šta fetus od 5. mjeseci već sve osjeća, čuje, zna...?
Počinje Borba. Odlazim na još jedan UZV. Fetus je savršeno normalan. Otkucaji srca pravilni, morfologija savršena, ima sve na svojem mjestu, čak i sve prste na broju.
Ja se počinjam raspadati. 
Oni, On, se udružuju u nakani da abortiram.
Zove se bivši pročelnik ginekologije, kućni prijatelj. On UVJERENO i DECIDIRANO tvrdi da to nije indikacija za prekid trudnoće. Da mi je nikad neće konzilij odobriti. Da nema razloga za prekid trudnoće.
Zove se Specijalista endokrinolog. Onaj koji zna sve o štitnjači, radioaktivnom iodu, utjecaju na fetus. I ond tvrdi da je sve u redu. Doze su toliko male i beznačajne, da on DECIDIRANO i ODGOVORNO tvrdi da bi svoju suprugu ili kćer bez imalo razmišljanja natjerao da RODI!!!
Aktualni predstojnik ginekologije...je isto kućni prijatelj. Zove se i njega, na VIs, na godišnjem je. On tvrdi da su sve te supstance i pretrage napravljene u 5. tjednu razvoja kad se diferenciraju unutarnji organi i da se ne može, do poraoda ili još kasnije po porodu, sa sigurnošću znati kakva su oštećenja srca, bubrega, pluća...i On zove svoje pulene u bolnici da drugi dan, na stručnom Konziliju, odobre medecinski indiciran prekid trudnoće.
I tako, taj medicinski indiciran prekid trudnoće, preko veze, bude odobren!
A ja sam se slomila. Nema me. Postoji samo neka kreatura koja sjedi i plače...i gladi trbuh...i pjevuši djetešcu koje žele izrezati na komadiće i pincetama, komad po komad, izvući iz moje maternice.
Sa strane, u strahu i čuđenju, moje zdravo, već rođeno dijete, dojeno godinu dana..sve to gleda...
Četvrtak je, ujutro, i moj On me vodi u bolnicu. Ja idem. Nemam snage se oduprijeti, jer...
...na kraju, On je donio definitivnu Odluku. Čak i da nije sve tako rizično...On ne želi još jedno dijete. Nemamo uvijeta za to. Nemamo još naš stan. Nemamo podršku njegovih. I dan danas, kad to naše dijete ima već 6. godina, nije još NIKADA prespavalo kod njegovih roditelja. Oni su svoju djecu digli na noge, i ne pada im na pamet remetiti svoju komociju sad sa tamo nekim unucima. A ja sam satrana. Satrana smrću moje vlastite majke, dva mjeseca prije nego što sam i sama postala majkom. Djevojčice. Koju Ona nije nikada vidjela. I za koju sam od početka smatrala da je dio nekog kozmiškog balansa, drugim riječima rečeno: Bog da, Bog uzme...pa tako sebe tješim, uzelo mi je majku, dalo mi je dijete. Nema veze što oko mene savršeno egzistiraju primjeri gdje Bog i Kozmos nisu toliko izbalansirani, pa moje prijateljice rađaju djecu i proslijeđuju ih majkama i svekrvama da bi one mogle nastaviti i dalje živjeti izvan uloga isključivih majki...koje, poput mene, nisu nos pomolile u iti jedan vid društvenog život...jer im nema tko pričuvati dijete. Osim toga, ja sam direktor jedne firme. Radim po 18 sati na dan. Putujem na sve srane. Razmišljam u Hong Kongu dali je dežurna baby sitterica napunila paprike i skuhala juhu... Ja se trudim biti svemoguća: majka, karijeristica, supruga, prijateljica... Trudim se. I onda ostanem trudna. I onda moram pobaciti. Htjela ne htjela...tko mene pita? Niej uopće bitno, što tamo gore, u Rijeci, živi moj otac, koji je kupio ogromnu kuću u idili, kako njegova jedinica nebi imala stambenih problema, gdje smo mogli živjeti kao begovi, gdje sam mu već i bila sredila posao snova, gdje nema stanarine, gdje dijete raste u prirodi, bez auta i smoga, gdje smo mogli imati još petoro djece... Ne, to nema veze, jer se mora živjeti u Splitu. U Njegovom kvartu. Odmah do Njegovih...ma šta god to značilo.
I tako...odvelo mene u bolnicu. Pregledalo me. Nisu me morali brijati...još sam uredno brinula o sebi i svom izgledu pa je friško izdepilirana rodnica bila spremna pobaciti. Zato su me sedirali. I ja sam zaspala uz njihovo tepanje kako sam prva na popisu operaciju drugo jutro. Tko nebi zaspao uz tako lijepu prespektivu. Samnom u seobi dvije djevojke, žene. Friško izvađenih mrtvorođenčadi. Tješe me. I one su to prošle. Ja im, tiho pokušavam objasniti da je za Njih Priroda odlučila...njihova djeca su već mrtva...a ja moje moram ubiti. Nisam sigurna da su me shvatile...
Ujutro me bude i voze kroz neke ružne hodnike. Kroz neonatologiju, gdje, kroz velike prozore gledam novopečene mame kako doje svoje bebe. Voze me ispod nekih ruzinavih cijevi pokraj dvorana gdje se deru skorpamame.
A meni se cjede suze ... u uši.
Oni, ti koji voze, me tješe. Da će sve brzo proći...da se nemam čega bojati...da to ništa ne boli.
Ja ih jedva čujem jer su mi uši začepljene. Suzama.
Na kraju, sve rukne iz mene. Vičem iz svega grla: "JA NE PLAČEM JER ME STRAH. JA NE PLAČEM JER SE BOJIM...JA PLAČEM JER MI JE ŽAO MOJEG DJETETA!!!
Tek tada Oni pogledavaju na listu u dnu kreveta i uviđaju da je moje dijete živo...al da "mora" van.
Stigli smo u operacionu dvoranu. Jutro je i osjeca se, čak i navodno sterilnoj sali, miris kave. Vjerovatno iz ustiju tih ljudi oko mene. Ja gledam u reflektore iznad. Ženski glas mi govori da ću sada zaspati...ja se cinično smijem...i dok se smijem, odlazim...tonem...a mušičje govno, sasušeno, stoji na jednom od reflektora...
"Zbogom dijete moje...oprosti svojoj ZamaloMami. Mamice moja, čuvaj Ga za mene...molim te."
...ne mogu dalje. Boli. Prejako boli.
Post je objavljen 10.10.2007. u 10:55 sati.