Marketing
Opet kriza identiteta, ali ne moja...
Odnijela sam danas diplomski... ali mentor mi ide na neki put, nemam pojma, i naručio me tek za dva tjedna... I iako to nije ništa strašno, nekako me malo demoraliziralo...
Iako, možda nije ni to razlog. Nego, iscrpljena sam. Ova tri dana sam konstantno to radila, mučila se... i sada se osjećam nekako prazno, kao nakon napisanog ispita. Znam da je to nezrelo i naivno, ali htjela bih da netko odmah barem prelista taj diplomski i da mi neki feedback, oda barem neku trunku priznanja za trud... jer stvarno sam se potrudila... A ne da ga se stavi na hrpu papira i odloži za kasnije. Ni bravo, ni grozan je... Ništa... Baš mi je to nekako tužno...
I naljutila me malo frendica, čule smo se prošli tjedan i kako ja nisam nikako stizala na kavu, nazvala sam je u petak i rekla kako danas idem do faksa (ona živi blizu) pa da se možemo naći. I ona je rekla super, dogovoreno onda... I zovem ju ja danas, ne javlja se... Nakon sat vremena se javi da se tek probudila (bilo je iza 11) i da sada ne može jer ima dogovor. A znala je da ću ja biti u 10 ujutro na faksu na tim konzultacijama... A na moju poruku da nije bed, ali da sam mislila da smo se nas dvije dogovorile, nije odgovorila... Nikad mi nisu bili jasni takvi ljudi. Ako smo rekli utorak oko 11, onda se nemreš u 11.30 dogovorit s drugim... Ili mi bar javi dan ranije, a ne u zadnji tren! Ah eto...
Dragi je krenuo danas nešto trenirati... ali je on ozbiljno to sad zabrijao, i koliko god ja znam da to njega usrećuje (i to mi je važno), realna sam - i on nema vremena za svakodnevne treninge... pa on je jedva stizao 2 puta tjedno u teretanu... a sad su mu se i odgovornosti na poslu povećale, dobio je neke nove poslove, ići će često na put, realno, on nema vremena za to... i bit će razočaran i ljut... ali ja ne mogu ništa tu napraviti... Ne znam nikoga da radi na nekoj odgovornoj poziciji kao on i da ima vremena za ozbiljne treninge... Tenis jednom tjedno, teretana dvaput - to da, ali ovako... teško...
Ali šutila sam. On je isto bio vrlo iznenađen mojim ne komentiranjem, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu jer smo prije godinu dana imali takve razgovore kad sam mu objašnjavala "svoju teoriju" pa smo se skoro posvađali... čak me pitao i "smijem li ići", u šali naravno, na što sam odgovorila da naravno da smije, smije raditi što god želi... Malo me uvrijedila njegova reakcija jer je rekao "pa ti meni uvijek nešto braniš" jer je to apsurdna laž! Samo sam što se ovog tiče realna. Ali opet, nisam ništa rekla, čak sam mu dodala da ako to njega veseli, neka ide i uživa...
On se cijeli život bavio nekim sportom, i prestao je (prije nego je mene upoznao - nisam ja razlog) pa mu sada to nedostaje... Jasno je to meni... Ali svake godine pokušava, pa skuži da nema vremena... čak i prije nego je počeo raditi... onda bubne blesave ideje da će kupiti role da se rola na Jarunu, a tak je prije 2 godine kupio neki strava bicikl, pa sad stoji i kupi prašinu... meni se samo ne da ponovno prolaziti krize identiteta njegovog... kad skuži da nema vremena... on nikako da prihvati da je odrastao, da ima odgovornosti i da to mora prihvatiti... a ja... ja ću mu bit podrška, štogod odlučio... a ako neće imati više vremena za mene, naći ću drugog :-))
Post je objavljen 09.10.2007. u 22:04 sati.