Nemam previše godina (28).
Nemam više ni malo godina (28).
Ne osjećam se "staro", ali ni previše "mlado".
Ne osvrćem se previše na broj svojih godina.
Važno mi je kako se osjećam, kako se nosim.
Vjerojatno ću zauvijek ostati "neozbiljan".
To je dobro, zar ne?
U biti prolaznost vremena najbolje skužim kada vidim kako su narasla djeca od nekih prijatelja i rodbine.
I neki klinci iz zgrade.
To su razgovori tipa:
>> Jel Marko krenuo u školu?<<
>>Krenuo?!? Već je treći razred!<<
Ili:
>>Koji si sada razred srednje?<<
>>Kaj, koji razred? Druga godina faksa!<<
>>Mašala.<<
Još je valjda jedino ostalo da se s kojim od tih klinaca zarundam negdje vani kad se sretnemo, i da me slože ispod stola. To i nije tako teško, al...
Razlika u godinama je uvijek ista, samo kaj sam ja namlatio kila i godina, al i oni su činili isto i sad više nisu mali, kao što su bili, kao što ih pamtim.
Kako su postali tako brzo tako veliki?
Kao da sam jučer natjeravao loptu ispred zgrade, naganjao se na biciklu (poni je zakon) po kvartu ili igrao skrivača i lovice.
Kad ste zadnji put vidjeli djecu kako se igraju te igre?
Zadnjih nekoliko generacija su Playstation generacije.
Malo su bucmasti, al neka, važno da su živi i zdravi.
Ja sam se zbucao nešto kasnije...
Moj drugar Milutin
druga klupa do vrata,
ima sina od četiri i pol
i uči ga da peca.
Ponekad ga sretnem
mahne kroz prozor kola,
a u porti za loptom sad jurcaju
neka druga deca.
Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci...
Post je objavljen 09.10.2007. u 20:07 sati.