Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/circleofsnakes

Marketing

I tako se nađe stanica

Poruka: Stigla 4.8.2007. u 11 sati i 34 minute : Hej, u osam na trgu? Može? Pusa!
Odgovor : Stigao 4.8.2007. u 11 sati i 36 minute : Naravno, ajde pa se vidimo, pusa i tebi!

Njena poruka ga je zapravo i probudila. Dan prije je išao sa društvom piti. U ustima je imao okus smrdljive sline, one poslje litara vina i kila kebaba. Ah, to su ta famozna mamurna jutra.
Prohodali su bili prije tri mjeseca, upoznao ih je zajednički prijatelj, on njega zna iz osnvone, ona njega zna iz srednje. Nakon dva mjeseca veze, ona je njemu izjavila ljubav. On je njoj uzvratio. Ali nije to osjećao. Uzvratio joj je zato što mu je draga i ne želi ju povrijediti. Ali izjavio je to zato što zna da neće upoznati bolju žensku od nje, ali i zato što se nije htjeo osjećati usamljenim. Da, toga se najviše bojao, samoće. A ako je u vezi, sam nije, zar ne? Uostalom, imao je osjećaj da je ona to rekla iz istih razloga.
Kada je stavio mobitel da se puni, otišao je u WC i postavio rekord u pišanju. Bar osobni. Isčetkao je zube i umio se. Jedno vrijeme se gledao u zrcalu. Sebe mamurnog. Zabavljalo ga je vidjeti takovg, ali i sramio se. Nije se trebao toliko napiti. Ali, šta je tu je!
Sjeo je za stol u nadi da će nešto pojesti, ali ga je želudac brzo u tome razuvijerio. Bit će dobro ako se ne ispovraća ovog trenutka, a kamoli da jede sada. Nakon što je sjedio 10 minuta pokraj školjke, i kada je ustanovio je da neće biti ništa od povraćanja, presvukao se i pojeo samo jedan toast. Bez ičega, samo taj jedan mali kruh. Dovoljno da se ne osjeća gladnim, ali i dovoljno da ne pokrene mehanizam za povračanje. Tako je bar mislio. Kada se pošteno ispovračao, a nije već dvije godine i tri mjeseca koliko je on izdržao, legao je na krevet i pustio da vrijeme i svijet prolaze pokraj njega.
I tako se on osjećao izdvojeno. Dok mu je ostao truli okus svojih iznutrica u ustima, razmišljao je o njoj i kuda sve ovo vodi. Zapravo, da li to uopće negdje vodi? Nakon tri tjedna to se svelo na tu jednu rutinu, a rutina svima brzo dosadi. A već ima tri mjeseca na grbači.
On bi to najradije sve raskinuo, ali... Uvijek taj ali. I razmišljao je o ali dok nije upao u kratak i neugodan san.
Kada se probudio skužio je da je prošlo već vrijeme spremanja,i da je već morao biti na putu. Nabrzaka se presvukao, oprao zube i stavio žvaku u usta. Izašao je na ulicu i uvidio da tramvaja nema. Odlučio je otići jednu stanicu dalje, na pola puta do sljedeće stanice tramvaj je prilazio bučno, stoga je on počeo trčati, i na njegovo iznenađenje, čak i stigao. U tramvaju je glasno dihao i znojio se. Mjesta nije bilo za sjesti, a ljudi su ga svi gledali u čudu.
Ne shvaća zašto mu se ljudi čude. Kao da oni nikada nisu žurili na tramvaj, pa znojni ušli u njega. Nije znao kuda će sa pogledom pa ga je spustio, i zurio u njega i upao u uobičajeni tok misli u koje upadne tijekoom dosadne vožnje tramvajem.
Zakansio je «samo» 10 minuta. Pogledala ga je ispitivačkim pogledom koji je govorio «Zašto kasniš?». Da se izvuče nasmijao se i nježno ju zagrlio. Poljubili su se i rekla je da opet kasni. On se ispričao i rekao je da nije bilo tramvaja.
- Zašto ti usta tako smrde? – pitala ga je.
- Povraćao sam doma, pa zato. – odgovorio je.
- Pa... je li sve u redu? – upitala je zabrinuto.
- Da, ne brini se. – odgvorio je redom. Rutina, sve je upalo u tu prokletu rutinu – Gdje idemo?
- Idemo se naći sa Jelenom, ima novog dečka pa ga moramo upoznati.
- Moramo? Odkad odlučuješ za mene?
- Pa moramo! To mi je najbolja prijateljica, ja sam njoj najbolja prijateljica. Ona želi da ga upoznam, i očekuje da tebe povedem sa sobom. Uostalom misli na njega, šta će on sam dok mi dvije tračamo? -
- To se nisi nikada pitala kada sam ja bio sam sa vama... –
- A dobro sad... – rekla je samo, ispalo je kao da je prašinu pomela pod tepih. Kad tad će opet izaći na površinu.
Otišli su u njihov kafić gdje je stalno visila Jelena. Zvao se «Kul Urbana Nadobudna mLaDeŽ». I tu je visila, kako ste svi predpostavili, kul urbana mladež. Ona je popila neki koktel komplicirana naziva, a on je popio Juice.
- Zašto moramo tu biti? Zašto nismo mogli kupiti samo pića i otići u neki park? –
- Zato što je mene Jelena zvala, i zato što ako netko zove ide se tamo gdje te ta osoba i zvala.
- Nemogu podnjeti ovu glazbu. Uh....
- Hoćeš li prestati kukati? Kao malo dijete si. – rekla je živčano. I prestao je kukati.
Od ovakve glazbe mu se mamurluk samo još povećao. Jedva je čekao da odu odavde. Neka se samo rukuju sa njim i idu oni dalje.
Napokon su došli Jelena i njen dečko. Iznenadio se kada je pomislio da je čovijek zgodan. Nije naravno reko, ona je to rekla umjesto njega. Kada su došli upoznali su se. Kada se rukovao s njim, ustanovio je da ima dobar stisak, nije prejak da te boli, ali nije niti preslab da te živcira. Ovo je točno stisak kakav i treba biti.
- Mario, drago mi je... – rekao mu je.
- Ja sam... – prekinuli su ih cure, koje su se glasno smijale nečemu, valjda komentirajući kako se Mario ljubi.
Sjeli su, on je naručio pivu, cure po koktel kompliciranog naziva a ja on uzeo samo mineralnu vodu. Kada gaje čudno pogledao rekao mu je da je bila burna noć, on je samo kimnuo i rekao da razumije.
Dok su cure tračale, oni su se lagano upoznavali. Trenira plivanje, čak je dosta dobar u tome. Upoznao je Jelenu prije tri tjedna dok je bio vani u nekom šminkerskom kafiću. Ne u ovom naglasio je.
Dosadilo im je, pa ga je pitao da li hoće otići po kebab. On je pristao, ne kebaba radi, to je zadnje što će jesti, nego samo zato da ode od ove glazbe i ove dvije kokoši.
Mario je naručio kebab i lagano ga jeo dok su se laganim korakom vraćali do kafića.
- I? Koliko si već skupa s njom? – upita ga on.
- Neka tri mjeseca.
- I kako vam je?
- Iskreno? Meni ova veza nema smisla, ali isto tako nema smisla ju prekidati.
- Kako to misliš da je nema smisla prekidati?
- Pa eto, navikao sam na nju, i nisam spreman sada ostajat bez toga svega. Ona me voli, i znam da ću uvijek imati nekoga tu.
- Pa jel ti i nju voliš? – pita ga on.
- Pa... draga mi je u svakom slučaju. Ali daleko je to od bilo kakve ljubavi. Jednostavno, ne želim biti sam. Dosta je dugo trebalo da si nađem neku curu koja me razumije, tko zna koliko bi morao opet tražiti.
- Razumijem te. Tako je i meni sa Jelenom.
- Sumnjam da je tebi teško naći neku curu.
- Pa i nije, ali... Ona se odvaja od ostalih, ali opet to nije to što ja tražim. Zapravo i ne trebam curu, ovo je tek sve radi reda...
- Ne trebaš curu? Kako to misliš?
- A to je neka moja stvar...Nema veze, pustimo to.
- Da, pustimo to – odgovorio je zamišljeno.
Došli su lagano do urbanog kafića, popili još nekoliko pića, čak je i on počeo opet konzumirati alkohol. Prošao ga je sav taj mamurluk. Uz tih nekoliko kapi alkohola što je imao u sebi, opustio se skroz i bolje se upoznao s Mariom. Njoj je bilo drago što se dobro slaže sa dečkom svoje najbolje rpijateljice. Sve je išlo kako si je ona zamišljala.
Kada je već prošla ponoć, Jelena se umorila i odlučila je otići dooma. Lagano su se teturali do tramvajske stanice. Jedan par se ljubakao na svojoj strani, drugi na svojoj. Kada je došao tramvaj, ona ga je u čudu pogledala a on je njoj samo rekao:
- Rano je meni još, skočit ću s Mariom na još jednu pivu, nazovem te sutra!
- Okej, volim te!
- I ja tebe! – osjećao se kao zadnje đubre kada je to bio rekao.
Tramvaj više nije bio na vidiku, kada mu se Mario obratio:
- Slušaj, kod mene nema nikoga doma, ali ima puno pića, mogl bismo nastavit izlazak tamo? Šta misliš.
Dok je gledao za tramvajerm, suznih očiju rekao je da misli kako je to dobra ideja i krenuli su.
- Šta, grizeš se zato što si joj rekao da ju voliš?
- Da, osjećam se kao đubre zbog toga.
- Nebi trebao, ti nju zapravo ne želiš povrijediti i to je lijepo od tebe.
- Nisam siguran... Nije to lijepo od mene što ju navlačim tako. Trebao bi joj reći...
- Reci joj ako želiš, ali prije toga hajdemo na nešto Stocka što imam doma.
Stan je bio udoban i prostran. Regal je bio pun raznih pića, više skupocijenih nego onih koji ti nisu. Po zidovima su bili razni rekviziti iz drugih zemalja, maske što su izgledale kao da pripadaju nekom plemenu iz afrike, drvene ploče sa hiroglifima i slično.
- Šta ti starci čestp putuju?
- Aha, stalno su negdje, eto ga, recimo baš sada su u Londonu. Vraćaju se tek za tri dana.
- Pa šta rade da mogu tako često putovati?
- Stari mi je glazbeni producent, a majka mi je meneđerica za neku američku tvrtku što je ovdje.
- Pa lijepo je tebi ovako kada ih nema.
- Mogu ti reći da je. – reče dok mi je doadao bocu Stocka.
Pili su tako gutljaj za gutljaj. Uglavnom su razgovarali o svojim vezama. Ne zna zašto, ali prema njemu osjeća neko povjerenje. Povjerenje zbog kojeg je on priznao stvari koje čak svojim najboljim prijateljima nije priznao, a njega zna tek nekoliko sati. Bilo je to možda zato što ga je on razumio u svemu tome. Čak ga niti njegova cura nije razumjela u svemu. Ali Mario je.
- Jesi li ti ikada bio intiman sa Jelenom? – upitao ga je.
- Intiman? Misliš? – i napravi pokret s rukama, kao da gura nešto.
- Aha...- potvrdi mu on.
- Da, jesam. Jesi li ti bio sa svojom?
- Nisam, nije spremna na to. Mislim, nije da ju nešto silim da to napravimo, ali svejedno, ako me već toliko voli, zašto nema povjerenja takvog u mene?
- Koliko ste vi već zajedno?
- A tri mjeseca valjda... – gledao je u strop kao da nešto čita - ... da, tri mjeseca. Šta ti to mene nisi već pitao?
- Ma jesam, ali znaš kako to ide sa Stockom... A slušaj, neke cure su spremne na takve stvari tek nakon godinu, ili dvije.
- A ti dobiješ za dva tjedna.
- A jebiga, dobio sam, ali tu je falilo intimnosti i ljubavi, to ti je bilo samo obično jebanje.
- Aha...
Ali to ga nije tješilo. Pomalo ga je to izjedalo iznutra. Oko njega svi imaju odnose sa partnerom, ali ona «nije spremna».
Već je bilo pola tri. Grad je ležao u snu. Oni su sjedili na balkonu i uvukli Joint što je Mario bio na brzinu složio. Noć je bila hladna, ali prijatna. Na nebu su se mogle jasno vidjeti zvijezde, makar oni bili usred grada. Mario mu je dodao Joint, on ga je uvukao i pogledao ga. Njegove oči su mu bile čudne. Možda je to bilo zbog opojnog sredstva, ali možda i ne. No te oči su imale neki određeni sjaj. Sjaj pun razumjevanja i dobre volje. Cjielu noć mu je sve priznavao, i te oči su uvijek bile spremne da ga saslušaju i da upute pogled pun utjehe.
Poljubio ga je. On je poljubio Maria. Mario je njemu uzvratio poljubac. I ljubili su se tako na balkonu, u hladnoj, prijatnoj noći, sa zvijezdanim nebom.
Krevet mu je bo mekan i udoban. Prsa su mu bila mišičata i pritiskala ga snažno. No ta njegova bliskost mu je godila. Osjećao se sigurno. Jezik mu je bio mekan i vrludao mu tamo-vamo po ustima velikom brzinom. Lagano mu je skinuo majcu, i ljubio mu prsa, on je povukao Maria kao da ga hoće zaustaviti, ali dok ga je on gledao iz te pozicije, on se užasno napalio i svukao majicu sa Maria. Imao je razvijene mišiće i pločice su se jasno vidjele. Počeo ih je ljubiti, bile su tako čvrste i izazovne da je otišao sve niže, na što ga je Mario zaustavio.
- Jesi radio to kada prije? Mislim, s muškarcem? – upitao ga je Mario.
- Nisam to uopće radio, niti sa ženom niti muškarcem. –
- Pusti mene onda.
Legao je na leđa, pa ga je Mario primio za kurac i stavio ga u usta i počeo cuclati jako. U tren oka se stvrdnuo, te se od užitka on sav savijao.
- Sviđa ti se, a?
- Aha...
Obojica su se skinuli goli. Mario mu se okrenuo i rekao da ga stavi unutra.
- Jesi siguran?- upitao je zabrinuto.
- Da, radio sam to već prije. Siguran sam.
Nježno mu se privukao odozada. Namjestio je svoju kitu na njegov šupak. I pritisnuo. Bilo je nevjerovatno usko i teško je napredovao tako da je on morao jače pritiskati. Mario mu je stenjao, pa se bio uplašio da mu nije naudio, ali mu je on uputio pogled da nastavi. Gurnuo ga je do kraja, i zagrlio ga, Mario ga je primio sa svojim snažnim rukama što ga je još uzbudilo, i privukao mu ruke prema njegovom kurcu. Primio ga je i stisnuo, te je počeo da ga zadovoljava ručno. Dok je to radio, odozada ga je stimulirao. Bilo je toplo i usko, i jako mu je godilo. Nije dugo trebalo da svrši. Nije ga izvadio, cijelo sjeme mu je poslao u šupak. Zadovoljavao ga je ručno dok i on nije svršio po plahtama.
Odjedanput se osjećao tako prljavo. Znao je da je napravio nešto što nije smio. Gledao je u mišičavo tijelo pokraj sebe i osjećao se kao zadnja životinja. Zapravo, čak niti kao životinja, jer niti one to ne rade. Brzo se obukao i istrčao iz stana. Mario se derao za njim nešto, ali nije razaznao šta. Niti je imao interes za tim što mu on još ima reći.
Mučilo ga je to što je napravio. Zašto je napravi to? Ima curu, cura koja ga voli, cura koja je njemu draga. Pa zašto je to napravio? Da prekine rutinu? Možda zbog toga da se osjeća kao da negdje pripada. Istina je, imao je nju, ali stalno se činilo da je negdje odsutna, a ako nije ona, onda je on bio odsutan. Niti ga je ova pitala ništa o vezi, nije ga pitala kakve je volje. Konstantno je predpostavljala da je sve u redu. I u vezi i u njemu. No nije bilo tako. On je odavno skrenuo, nije znao kuda vodi sve ovo. A još nije imala dovoljnog povjerenja u njega da mu prepusti svoje tijelo. Zašto se ljutio zbog toga? Pa dokazao je da mu ne vjeruje s razlogom.
U duši ga je jako peklo, no on je hodao ulicama, bez obzira gdje. Nije pratio gdje ide. Htjeo je samo izhodati sav ovaj teret na duši. Ali zašto ga toliko muči? Jer ju je povrijedio. Ali, ona ne zna za to, stoga ju i nije povrijedio. I dalje je hodao, i dalje ga je nešto mučilo. Zašto ga toliko muči?
Odjedanput se našla pred njim tramvajska stanica. Bila je prazna, kučica plastična, sa limenom klupom, koja je sigurno hladna. Polica gdje bude vozni red razbijena je. Svjetlo koje reklamira neku juhu slabo je treperilo. Sjeo se na hladnu klupu. Duša ga je pekla užasno. Počeo je plakati. Oko njega nitko. U toj hladnoj noći, gdje nije bilo nikoga, on je plakao. Tuga je tekla van. Tugu je upijao hladan beton. Zašto ga to toliko muči?
Svjetlo mu je počelo ići na žice, stoga je pogledao malo u to. Odjedanput je vidio natpis markerom što je netko bio našvrljao na reklamu. «Sofija, volim te». I shvatio je tada zašto ga toliko peče. Voli ju. Budala to nije shvaćao sve ovo vrijeme. Ali on ju je volio. Volio ju je više nego što je ona to mislila da ju voli. I tako ga je tramvajska stanica prosvjetlila.

Bilo je poslje pet sati ujutro kada je došao pred njena ulazna vrata. Cijeli put je propješačio.Tramvaja nije bilo. Putem je imao vremena šta mu je činiti. Putem je shvatio da si nemože zamisliti život bez nje, i da ga muči što je napravio maloprije. Shvatio je i kako je bolno zamisliti si život bez nje.
Pokucao je nekoliko puta, i nitko nije otvorio. Pozvonio je. Čuo je neko komešanje iza vrata. Njena majka je otvorila vrata.
- Šta radiš tu ovako rano? – upitala je ljutito ali i zbunjeno.
- Došao sam ju iznenaditi, veza nam je upala u rutinu, pa da ju izvučem. –
- Eeee, da je bar moj takvi, ajde uđi, ona ti gore spava, razveselit će se. – brzo se oraspoložila.
Otišao je stepenicama do njene sobe. Zna taj put. Stotinu puta je prošao ovuda. Ušao je u sobu, ona ga je pogledala s kreveta, u čudu. Nije mogla vjerovati da je on tu.
- Šta radiš tu?
Suzne su mu bile oči, vidio je svu njenu ljepotu. Kao kada sljepi čovjek progleda. Kleknuo je pred nju dok je ona stalno zapitkivala šta se desilo.
Obrisao je suze, podigao pogled i rekao:
- Trebamo razgovarati... –


Post je objavljen 09.10.2007. u 20:04 sati.