Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lostinfantasy

Marketing

Zaključaj trenutak istine...

Kako je bolno slijediti stazu na kojoj nesvjesno programiraš život dopuštajući demonima stvarnosti da opkole sve pozitivne misli i obrišu taj mali program kojim želiš svjesno upravljati. Nevjerojatno je koliko se brzo možeš izgubiti u nepravdi otuđenosti koju si sasvim slučajno stvaraš stavljajući svoj ponos na najviše prijestolje. Čudno je što možeš podnijeti sav taj pijesak i udisati svu prašinu koja se tako podivljalo uzdiže u visine.
Hodaš, lutaš, gubiš se…. I onda ti dođe neka nevina sretna glavica želeći bezuvjetno stvoriti osmijeh na tvom licu, no osjećaji su ti toliko zaleđeni da ih ni zrake najjačeg podnevnog sunca ne uspijevaju otkriti. Uvijek imaš vremena za borbu s nebitnim junacima poraženima na samom početku priče. Nikada ti se ne žuri, čak ni onoga trenutka kada shvatiš da život juri pored tebe. No, ti ne sudjeluješ u njemu, ti si uvijek u pravu i slijediš staze prokletstva koje se hrane trnjem, dišu tuđom patnjom i piju vodu ukletog jezera. Ne trudiš se pronaći smisao jer vjeruješ da je u tvojim rukama i duboko u sebi znaš da ga stvaraš sam.
I dok u slobodno vrijeme probireš po stranicama velike knjige, uvjeravajući se da čitaš između redaka, nisi ni svjestan kako tvoje sljepilo briše i one zaista svakome vidljive rečenice. Čudno je što tako olako prihvaćaš sve eksplozije koje razaraju emocionalnu toplinu i što u najvećim ruševinama vidiš nove pobjede. Znaš i sam da nije tako lako kao što se čini na prvi pogled i iako uspješno bježiš od toga, svjestan si da mržnja u ljubomornim očima razara najveće dubine tuđih osjećaja. Ipak, nisi svjestan koliko boli duboka strepnja protkana strahom gubitka. Tako je nerazumno, čak pomalo djetinjasto, što zaklanjaš lice pred kutijom problema koju nikada neće prekriti prašina. Neshvatljiva je snaga kojom uspješno trčiš kroz ponore patnje, tuge, nesreće, samoće i boli protkane nekim nedavno probuđenim nitima bijesa. Neobična je povezanost koja se stvara između naših pogleda kada progovoriš jezikom duše i kada tvoje oči traže novi oprost, kada negdje iz najvećih dubina izlaze riječi kajanja…
I tada opet nešto prekine trenutak istine, izgubiš se u isprekidanoj stvarnosti, daješ mi ruke, a ja ti nijemo pružam papirić s molbom srca:


Uzmi ove tamne bisere boli,
pretvori ih u ogrlicu topline
i čuvaj da se nikada ne razdvoje.

Primi ove izblijedjele ruke,
pretvori ih u dlanove sreće
i drži ih čvrsto da se ne izgube.

Uzmi ove kapljice s lica,
pretvori ih u osmijeh
i pazi da ga ne uklone.

Primi ovu napuklu žarulju,
pretvori ju u svjetlost života
i podari joj nježnost da se ne razbije.

Uzmi ovaj trenutak,
pretvori ga u vječnost
i zaključaj negdje u srcu.






Post je objavljen 09.10.2007. u 16:09 sati.