Još jučer je sjena tuge nad mojom se srećom svila,
još jučer sam tužna, sama, uplakana bila.
Kapi rujna vina lijek su bile da ublaže bol
da me bace u zaborav jer on nije moj.
A danas sam sretna, vedra, sunce za me sja,
s mojom srećom sad se poigrala sudbina.
Njegove me ruke tješe, ljube usne meke,
drhtavim me glasom zove i oproštaj traži.
Svaki cjelov njegov jednu suzu briše...
Nek sad vrijeme stane, nek vječno traje ovaj dan,
jer ja ne želim sutra,tek možda sve je san...
Post je objavljen 10.10.2007. u 17:50 sati.