još polakše od otrova koji plazi venama
polagano teku stanicama odlazećeg ljeta
dok se depresija smiješi kao jedina maskara
koju ću staviti na trepavice onako ovlaš i ženski
zamišljajući da sam još privlačna osmijehom gejše
polagano teku prolaznostima svjetla u daljini
grizem kilometar po kilometar nesređeno
drhtavo unoseći u sebe još jednu tabletu za sreću
na prepisani recept osobnog liječnika
divna je ova jesen kao utopljenik umatam se u tvoje ruke
ovisna o tebi kao o najopojnijem opijumu dok mi
kathak plesačice plešu po mislima vilovito
ogledajući plamene odsjaje u tek rođenoj lokvi mutne vode
polagano tečem tračnicama dok vlakovi razjapljuju svoje
zube gledam kako umiru umiru te ptice obješene o žice
vjetra i osjećam polaganu vrtnju zemlje dok vrtoglavica postaje
jedina moja postaja za snove
dok te čekam na rubu sumorne ulice znam napisat ću sutra
nešto ljubavno uzet ću boje i kistove onako kako osjećam
boja do boje jabuka do smokve i nahranit ću te poljupcima
zamišljam da sam još uvijek privlačna u svom jesenjem kimonu
dok korake mi brišu magle
a tirkizni suton vuče se nad našim jezerom
Post je objavljen 06.10.2007. u 17:55 sati.