Gledam sad ulicu, a zidovi gledaju mene i osjećam da me, onako kukavički podlo, ogovaraju iza leđa. Znam prepoznati kada nisam dobrodošao, pa bježim od sivih zidova, jer oni su samo naizgled bijeli. Ubrzavam korak. Idem prema moru kako bih otišao što dalje od tih podlih gadova koji misle da ih ne čujem samo zato jer sam običan čovjek. Običan jesam, ali vrlo dobro čujem njihov smijeh i njihove riječi koje se slivaju niz procijepe u kamenu. Čujem more, prilazim mu. A more je modro. Nije baš potpuno modro, nije ni plavo. Boja mora je teška. Boja mora je neobična kombinacija tamno-zelene pjesme, uronjene u transparentno plavu vazu u kojoj živi neko ljubičasto cvijeće i udiše zrak. More glumi da je beskonačno, da je veliko i moćno. A jadno je i glupo… Ipak, volim ga gledati dok se tako naivno, udarajući hladnom glavom i slamajući slane ruke o' tvrdi vjetar, bori sa kamenom rivom koja ne poznaje bol. Izgleda smiješno, ali vječno je - a ja nisam, pa mu se ne smijem. Bojim ga se. More dodiruje zrak, kao da ga izaziva.
Izaziva ga na "dvoboj sumraka". To je prastara, strateška igra u kojoj pobjeđuje onaj koji prije zalaska Sunca prvi dodirne oblake. Tako mi je to jednom davno objasnio neki čudan glas, no nisam ga pozorno slušao. Nikada prije nisam gledao ovu igru. Znao sam što se događa, ali nikada nisam imao hrabrosti da svoj pogled i svoje snove posudim ili moru ili zraku, kako bih mu pomogao da pobijedi. Bolje rečeno, još nikada do sada nisam bio figura kojom će se vrijeme, pomoću mora, zraka, boje i sjaja, poigrati kako bi dokazalo prirodi da je i ono vječno. Ili možda jesam, a da to ni sam ne znam. Nebo je prozirno, zrak oštar, a more jednostavno – duboko. Večeras će biti posebno napeto jer oblaka na nebu nema, a ja svoje oblake ne dam! To znači da je sada konačni cilj dodirnuti beskonačno nedodirljivo Nebo. Pogledom ispraćam sunce. Ono izgleda zabrinuto upravo zbog toga jer su oblaci danas odlučili ne sudjelovati u ovoj bitci, pa su svi sudionici prepušteni na milost i samilost vremenu. Ribe šute, ali slušaju. Ne znam da li vide, ali nisu glupe kako se čine. Čuju me, a šutio sam. One navijaju za more. Ipak je to njihova republika, a totalitarni poredak ionako ne bi nikome dopustio da čini, ili čak misli suprotno od onoga što je već tradicijom uspostavljeno. Nema u Moru anarhizma ili pobuna. Sve je unaprijed isplanirano i dovedeno pred gotov čin. Opet vidim strah, koji je jarko crvene boje, baš kao i oči morskih vilenjaka. Postajem nervozan. Osjećam kao da sam sada i ja dio ove neke bolesne igre i moram odabrati svog favorita. Ali, tko zna… Možda baš more prvo dodirne to nebo ili možda baš zrak prije njega otkrije neki sitni oblak u kutu ove slike, do kojeg ne može ploviti, i pobijedi. Znam da su ove riječi, baš kao i igra mora i zraka, kontradiktorne i nelogične, ali što je uopće logično? I tko je smislio logično? Mora da je to bio netko logičan tko je logički došao do nekih logičnih zaključaka, koji su, opet sami po sebi, logično nastali nekim logičkim zaključivanjem logičnih situacija u idealnom logičnom okruženju. No ovo sve oko nas, ova igra i ovaj ples, ovaj zrak i ovo more, ovaj kamen i ove sjene, ovo slano i ovo slatko sanje, nije niti blizu nečemu logičnome, a kamoli idealnome. Jer opet, što je idealno? I tko je uopće izmislio idealno? Tko je i kada rekao da je nešto za nešto idealno…? Moru i zraku je ova igra sada najvažnija i ne zamaraju se bespotrebnim kalkulacijama i razmišljanjima o logici. Njima je ova situacija sasvim logičan slijed događaja, a ovo okruženje i više nego idealno. To je jednostavno tako! Mislim da nisam shvatio sve, ali sam se vrlo dobro snašao promatrajući vjetar kako promatra promatranje mora koje promatra zrak. Mislio sam da ne postoji pobjednik, jer ni zrak, ni more…uostalom nitko ne može dodirnuti nebo jer ono nije samo tu, ono je uvijek i svugdje. Ne možeš ga uhvatiti u trenutku, osim ako ga ne naslikaš, a ni tada nisi siguran koji je to trenutak neba bio. Dakle, logički gledajući, ne može se dogoditi da more ili zrak dodirnu nebo. Možda još nisam naučio sva pravila ove blesave igre, možda postoji još neka solucija kojom se dolazi do pobjede. Postoji li pobjeda?
Sunce polagano blijedi, a sjene koje okružuju ovu borilački arenu snova su sve jače, sve opasnije. Koliko ih dobro vidim, toliko ih dobro i čujem. Govore da sam lud, da živim u nejasnom snu i da ne razumijem svijet. Govore da sanjam i da mi iz očiju iskri ludilo. Smijem se, ali nije mi svejedno. Sjene pričaju kamenoj rivi i onim zidovima koji bole. A zidovi sve sivlji i svilji, tamniji i mračniji, postaju glasniji. Postaju zli i njihove riječi sve više bole, njihovi uzdasi su sve jači i vjetar ih udiše. Udiše i nosi dalje… Oni su sada krvavi, začarani nekim vanserijskim ludilom. Isijavaju osmijeh, ali čuju se samo suze, samo plač. A sjene su gluhe na zidove. One ne čuju zidove, ali zidovi čuju njih. Jer…sjene su preobične, prelijene, slijepo gluhe na uzdahe zidova i dodire vjetrova. Ipak, napadaju me. Njihova koalicija je neuništiva i zla. Na račun gluhih, ali ne i nijemih sjena, zidovi primaju nove impulse koji pokreću novu priču, nove riječi. Sol me pokušava braniti od zlih tvorevina ovog čovjeka, ovih sjena i njihovih riječi. Sol je ovdje u ulozi zaštitara koji čine red na tribinama uoči nove priredbe, borbe, ovog plesa. Volim tu sol. Tako je sigurna u sebe, a tako krhka i slabašna. Kamikazno nastrojena, stoji mi u obranu. Pati. Ipak, svojim dodirom ona boli zidove i oni postaju nešto tiši, a sjene, iako ne čuju, osjete sol na usnama pri svakoj riječi koja je stvorena da me rani. Sad se sjene boje mog osmjeha koji pokreće novi val slanih konjanika, koji im grizu lažljive usne. Čuju se vapaji. Nisu još, ali shvatit će da sam jači. Jednom će zašutjeti. Od bijesa, ili bijesom, nastaju udarci koji slamaju riječi, pa se čuju samo urlici. Iskidani su sada pogledi, a ranjene su usne i jednih i drugih. Krvavi koraci zastajkuju i padaju lijena tijela u san, ili u smrt. Kako li su samo smiješne te kazališne lutke sivih boja i dubokog glasa kojim donose laž na usne zidova. Sol se raspršuje dok udara u atome zla, a komadići iskrenosti mi padaju na svježe rane. I sada me peče svaka pomisao na govor. Trebalo je šutjeti i onda kada su riječi bile neophodne i tada bi bila izbjegnuta žrtva. No bol nije slučajna i ona se ne događa kada to stvarno nitko ne zaslužuje. A sad me stišće u grudima svaka njihova riječ, a soli je sve manje. Ali ja šutim, i smijem se u sebi, prema sebi. Da ne zaplačem tražim razloge. Strah je sve glasniji, sve jasnije su ovacije za bijeg. More je okrutno i udara zračni prostor oko nas. A svi mi smo samo pjesma koja putuje tribinama ove arene. Bezlična masa koja traga za pobjedom. Zrak plače od boli, od slanih rana koje krvare od napetosti i izbezumljenosti. Mirišem nemir oko sebe, a on se pretvara da ne postoji. Šest puta je Zrak ošamario morsku pučinu, a šest puta je More jurišalo prema Nebu. Fanatično i bez razmišljanja, sjeklo je po obrazima sviju onih koji su mu se našli na putu. Pa se pale svijetla na prozorima hotelskih soba. Šest svjetlećih glasova, šest juriša i šest šamara. Sedmi potez ne postoji.
Post je objavljen 06.10.2007. u 14:03 sati.