Vrijeme je pravo jesensko i baš se dobro osjećam.
Trenutno živim u svom svijetu bez drugih, ali opet s njima. Sve je u granici noramlnog, donekle, a osjećaji su mješavina istovremene sreće i tuge. Zviči kao definicija iz konstrukcija koju sam trebala naučiti.
Trebala sam, ali nisam. ...Ići u Zagreb. Možda zato jer to nisam dovoljno željela, i toj želji je pridonio roditelj muškog roda. Ostala sam kod kuće. Slušam kišu kako pada, zvuk tipki tastature dok pišem ovaj post, i mamin usisavač koji pokušava nadglasati sve to. Razmišljam što bi radila da sam ipak prošla. Nisam željela, ali sam htjela.
Večeras sam kod kuće i gledam ''Čokoladu'' uz šalicu kakaa.
Pred nama je produženi vikend. Savršeno jer sam u zaostatku s učenjem nagomilanog gradiva (i svaki put kažem da neću više tako učiti sve odjednom i svaki puta mi se to dogodi).
Lado, žao mi je što nisam napisala štafetu. Fali mi mali dio... Napisat ću je u sljedećm postu.
Unazad trinaest godina putujem na istoj relaciji kuća - grad,škola i nikada mi taj put nije trajao duže nego što mi trentuno traje. Imam osjećaj da trebam cijelu vječnost. I svaki put traje sve duže i duže.
Post je objavljen 06.10.2007. u 13:30 sati.