Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/insidelove

Marketing

I, kakve su jeseni u tvom kraju?

Image Hosted by ImageShack.us





Leonardo je izašao na zrak. Nije više mogao biti u kući zarobljen između polica prepunih knjiga koje su samo skupljale prašinu. Jesen je već u punom mahu. Oduševljavalo ga je to godišnje doba, što zbog boja i mirisa, što zbog kiša. Tumarajući selom promatrao je prolaznike koji su zabrinutih lica žurili kao da svi negdje kasne. Odavno je znao da treba živjeti sada, da treba zastati i ponekad se samo diviti prirodi i njezinoj ljepoti jer ona nas neće razočarati koliko ljudi. Iako starost nema nikakve veze s mudrošću, on je posjedovao i mudrost koju ju smatrao tako svetom i čistom, no neke svoje greške iz prošlosti nije mogao zaboraviti, one su ga svakim jutrom budile i bdile nad njim.
Prije viša od 15 godina napustila ga je žena. Za nju je on bio samo pijanica koja je pokušavala nešto stvoriti od svoga života, ali nije stvorio ništa. To je bilo njezino mišljenje. Njemu je želja od rane mladosti bila ta da postane pisac i od tada si je obećao da će napisati knjigu. No usprkos jakoj želji počeo bi pisati i stao i tako svaki puta. Jednostavno nije mogao dalje. Ali nije to sve što ga je mučilo.
Kad ga je žena napustila povela je i sina sa sobom kojeg od tada nije vidio. Znači punih 15 godina. Uvijek je sumnjao u to da mu je majka napunila glavu svakojakim glupostima o njemu, ali se potajno nadao da će mu se ovaj javiti. Tu je bila njegova najveća patnja. Sa usamljenošću je već znao izaći na kraj, ako ništa nije pomagalo, rakija je bila njegov najveći prijatelj, kao i njegove nedovršene knjige.
Baš zbog toga uživao je u jeseni, u magli koja je gutala njegovu prošlost, u kišama koje su ispirale rane s njegove duše, u lišću koje je opadalo s drveća i stvaralo sag na stazama prelijepih boja baš kakav je nekada bio njegov život.
Svakog jutra bi iznova provjeravao poštu, nadao se pismu svoga sina, jer je Leonardo njemu pisao dok je ovaj još s majkom živio ali uvjeren je da mu pisma nikada nije pokazala.
Njegova bol bila je golema, priklonio se društvu samoga sebe. Ljudi su za njega bili samo prevelika zabadala, više su vodili tuđe živote nego gledali svoje i zbog toga su ga svi smatrali čudnim jer nije komunicirao ni sa kim. Povukao se u sebe, našao je jednu vrstu svoga mira i nije dozvoljavao ikome da mu krade njegovo vrijeme.
Nakon poduže šetnje, vratio se u svoj kućerak na kraju sela, ubacio još nekoliko drva u peć, popio par čašica rakije i zaspao. Zaspao je tonući u jesen, snivajući samo svoj jesenski san.
Idućeg jutra probudio ga je lavež psa, još mamuran otvorio je vrata od kuće i uputio se opet provjeriti poštu. Nadao se....Bijela kuverta ležala je na blatnjavoj stazi ulaznih vrata u dvorište. Nema emocije koja mu se nije javila u tom trenutku. Drhtale su mu ruke, no uspio je otvoriti kuvertu.
-Dragi oče!
Potekle su mu suze, a mislio je da više ne može zaplakati. Na posljednjoj stranici pisma stajala je rečenica: I, kakve su jeseni u tvom kraju?


Post je objavljen 04.10.2007. u 21:45 sati.