... neko čudno sivilo je okupalo sunce obasjano sjajnim bezdanom kojeg su dozvale ptice na odlasku...
... nemir se uvukao u kosti starca koji je oduvijek znao gdje se sakriva noć izbezumljena kricima mačaka zalutalih u polja osušenih kukuruza...
... zabljesnulo je sjećanje na proljeće posvećeno malom pojavom velikog bića što je iz svemira donijelo svoj kraj...
... nebom se prošarao neki čudan trag koji je za sobom ostavio vjerovanje premlačeno tišinom nemira zaspalog na dlanovima Kiklopa...
... kometi su na Zemlju sasuli sav svoj bijes koji se tisučama godina nakupljao u sjećanjima mitova udavljenih izbezumljenim urlicima zečeva...
... na dan se prosipala noć toliko tamna da je tjerala strah u svako živo biće koje se našlo na putu neiscrpne utvare koja se zove mojim imenom...
... na taj se dan obrušilo nebo, poprimajući tako krvavo crveni odsjaj suza prolivenih po stopalima posljednjih plesača, klonulih od umora...
... na taj se dan nadvila tama što je dozvala noć koju sam proklela svim glasovima kaosa...
... na taj dan su zanijemile ptice., na taj dan su uvele crvene ruže., na taj dan ...
... tada su popucala srca... tada su ubili i posljednjeg jednoroga... tada je umrla jesen...
Post je objavljen 03.10.2007. u 09:15 sati.