Bezglasje nije znak lucidnosti;
komeša se stvarnost
otkidajući tračak svjetlosti,
cijedi se sa rubova
euforično naslikanog akvarela.
Tražim izgubljeno
u bjelini sterilnih misli i dodira
i je li vrijedilo ostati, kažem
cijelo vrijeme sumnjajući.
Čak i kada dozivam te predanošću
nepokolebljivog lovca na divlje zvijeri
Tvoje ruke ne čine napor dobrostivosti.
Tijelom živim život izvan borbe
sakupljajući onim što bijah
u svoje skute zabludjele ptice.
Znam da usnut ćeš me još jednom;
makar kao dah sigurnosti
u sijedim kosama vremena
jer život je postojao prije
i živjeti ćemo i poslije
svih tih prolaznika
ne praštajući jedno drugome nesigurnosti;
i znam da usnut ćeš me već ove jeseni
otvorenih očiju sanjajući proljeće
jer nitko nije imun na samoću.
Post je objavljen 15.10.2007. u 06:35 sati.