Marketing
'Moja Petrinja' i zašto više nikad neću kupovati Gavrilović proizvode
Kako nikad nisam bila u Petrinji, odlučismo se mi na odlazak u ovaj kraj i otkrivanje novog vrha - Cepeliša.
Ulazak u Petrinju sam doživjela prilično dramatično. Tako mi se grlo stegnulo i neke grubo zatomljene emocije fino su isplivale na površinu s prvim kućama. Petrinja mi je oduvijek bila mučna asocijacija na Rat. Sjetila sam se osjećaja koji sam imala za Petrinju i Petrinjce dok smo sjedili po osječkim podrumima. Iako daleko, činio se tako blizu. Identifikacije.
S ulaskom u Petrinju i tim prvim kućama u meni se razvio i osjećaj bijesa i tuge i one proklete nemoći. Sjetila sam se nekakvih slika Petrinje iz rata, sjetila sam se petrinjskih prognanika, užasa kad je pala, a posebno krvavih događanja tijekom Oluje. I još me sad vrag tjerao da surfam Petrinja/Domovinski rat pa se nove emocije samo nižu.
Ne znam zašto, ali Petrinja mi je uvijek budila te neke čudne osjećaje. Nisam tamo nikad prije bila, ali su me potresli, eto baš uz ovaj grad, teški osjećaji u to ratno doba... možda me posjećala na Vukovar, ne znam... Bila sam emotivno vezana uz grad u kojem nikad nisam bila i za koji sam vjerovala da tko zna hoću ikada doći. E evo me sad, došla ja u Petrinji... (pišem zbrda-zdola da bih vam bar malo opisala kako sam se mučno osjećala) Preplavio me osjećaj neke teške simbolike i na rubu patetike, šutke sam promatrala Petrinju... i mislila na sve one koji su poginuli da se ja sad tu vozikam... mučo mučno... Sve mi je djelovalo tako dramatično gledajući poluprazne petrinjske ulice u jedno nedjeljno poslijepodne. Ježila sam se i gutala knedle.
Nakon nekog vremena, sad tu dolazi do takvog obrata da vam ne mogu opisati moj šok, dolazimo mi pred socijalističku mrgu od neke tvornice i odmah skužimo da je to poznata tvornica Gavrilović. Uglavnom, tvornica se (ne, nemam sliku, a reći ću vam zašto, to je i poanta ovog posta) nalazi usred grada. Bitno je naglasiti da je hrrrpa privatnih kuća i ulica okolo. Tvornica je ograđena visokom živicom . Inače, tvornicu možete fotkati iz svih mogućih uglova. Ja, onako bezazleno, kažem da mi se stane tik na ulaz u tvornicu... vidim veliki parking pa ću slikati zgradu iznad koje groteskno-marketinški viri ogromna Gavrilović salama... Sviđa mi se taj arhitektonsko-marketinški socijalistički kič, ne mogu si pomoći. 
Sad već predosjećam da ovo nešto neće izaći na dobro i logično/ljupko priupitam znatiželjno "Oprostite, a gdje piše da je zabranjeno fotografiranje?" On zatečen pitanjem nešto promrmlja, zapravo više slegne ramenima i opet oštro "Evo, lijepo vas molim da ne fotografirate, jel to okej?". Kao onako pokroviteljsko-prijateljskim tonom, mi-lege, tko će kome nego svoj-svome. Ok, prihvaćam igru. Pa onda i ja krenem još uvijek ljupkim glasom parafrazirati naoružanog čovjeka "Pa, onda tako i ja mogu Vas pitati - evo lijepo vas molim da mi date da privatno fotografiram tvornicu, evo samo jednom, jel to okej?".
Moji u autu sve vrijeme sjede i slušaju što se događa s nevjericom. I on se vrati u drsko-grubi ton i zabrani mi ponovo jasno i glasno fotkanje. I tu sad ja da ubrzam spiku krećem na konkretno: "Dobro, što ćete mi napraviti ako budem fotografirala zgradu"? Mislim si od kad se zabranjuje fotografiranje ovako javnih objekata u mjestima?! I to čega? Pa nije ovo vojni objekt, pobogu?! Čovječe, ja slikala vojno teško utvrđenu Golansku visoravan (nitko mi ništa zabranio nije) i ničiju zemlju u jedinom podijeljenom glavnom gradu na svijetu - Nikoziji, a da ne mogu Gavrilović!? I u Gavrilović tvornici moraju stvarno bit tehnološki POTPUNO neobrazovani kada misle da će e sprječavanjem fotografiranja zgrade običnim foto-aparatom, na koju su nakalemili salamu radi javne REKLAME, osigurati krađu recepata za salame!
U današnje vrijeme satelita i analognih nazdora iz zraka i svemira ići sprječavati fotkanjem aparatom čini se, oprostit ćete, krajnje suludo.No, na to dolaze dvije fantastične rečenice portira! Dakle, na moje pitanje što će mi se dogoditi ako se, ipak, odlučim fotografirati on ispali, valjda sav sretan da se nečeg dosjetio, "Prijavit ćemo Vas!!". Ja ne znam jel ovo sad već neka skrivena kamera ili šta i pitam ga oprezno i s osmijehom "Oprostite, ali kome ćete me prijaviti?" On ponovo doveden pred zid, nemoćan pred vrhunaravnom inteligencijom mojih pitanja, ispali nešto što mi se uopće nije svidjelo i zbog čega sam pomislila "o-o, ovo neće završiti na dobro"... Naime, on je na to grubim glasom rekao prijeteći: "Onda ću vam zapisati automobilske tablice!" I ja zatečeno i u nevjerici pitam portira vratara Gavrilović tvornice "I što ćete onda napraviti?" I on tu, opet doveden u kut s tako banalnim pitanjem, nešto promrmlja. Valjda će mi zapisati registraciju pa u slobodno vrijeme doći razbiti auto ili što? Ono vidiš maskiranog sekjuriti-portira po noći ispred moje zgrade kako tuče kobasicom po šoferšajbi i konzervama paštete greca boju s bočnih vrata...
Ja ne znam što uprava Gavrilovića, direktori i drugi gavrilovićevi vlastodršci radi s onima koji fotografiraju zgradu? Kakva je politika Gavrilovića? Možda će mi podvaliti pokvarenu paštetu ili crvljivu salamu? Što li... Kad sam vidjela da od čovjeka neću dobiti ne neki inteligentan odgovor nego bar logičan i da mi je takva jedna osoba krenula prijetiti, odlučih otići... nasmiješila sam se i rekla "Dobro onda. Ne, neću fotkati tvornicu, nego ću fotkati Vas da mi ostanete za uspomenu.". Fotkam. A on se na to nemoćno i agresivno izdere "Jako si pametna!!". Ja se okrećem prema autu i dobacim "Jesam, imam za to i potvrdu.". I odlazim.
Moram priznati da me sve ovo, ipak, uznemirilo.
Uznemirilo me to što smo se vratili u neka teška komunističko-socijalistička vremena kad se nije-smjelo-fotografirati. Kad su postojale neke imbecilne tajne i paranoja na sve strane. Petrinja me lupila više nego što sam očekivala. Uznemirio me taj potpuno neobrazovani mladić, kojega uopće nisu inštruirali bar s nekim banalnim objašnjima zašto-se-ne-smije-fotografirati. Uznemirile su me njegove prijetnje (jel vidio registraciju i što bi nam mogao napraviti?). Zašto, zašto, zašto? Očekivala sam od Petrinje nešto... ne znam... potvrdu neke moje posebne veze s tim gradićem, a šta sam dobila... Očekivala sam, ne znam, da ću, kao i puno puta do sada, naći nekog lokalnog simpatičnog čovjeka i s njim porazgovarati... tako nešto... njemu reći koliko sam puta mislila na sve njih dok sam sjedila u svom osječkom podrumu... s patetikom se sjetiti nekih ratnih događanja... Kad ono! Koja je glupa i neugodna situacija nastala ispred petrinjske tvornice Gavrilović koju ću, vjerujem, pamtiti do kraja života i vezati uz Petrinju. Nije fair.
Majkuim, dolazim pred legendardnu "tvornicu mog djetinjstva" da bi me ovakav jedan... koji uopće izraz da uzmem... ovako uznemirio svojim neinteligentnim i drskim spikama...
Ne, neću više nikad kupiti ništa iz Gavrilovića.
I rekla sam mojim najbližim da ne kupuju više ništa od njih. Neka oni zabranjuju i prijete nekim svojim drugim kupcima. Mene više neće vidjeti. Znam da je beznačajno i sitnica za ovakvu jednu deoo-tvornicu da jedan pišljivi kupac odustane od njihovih proizvoda, ali eto, meni nešto znači. I lakše mi je kad sam sad to napisala. Jer su me povrijedili. Moji su, uglavnom, svi bili zgroženi što sam se uopće s takvom jednom osobom upustila u "raspravu".
"Šta se nisam maknula?" Pa, dobro, bilo je toliko suludo da nisam izdržala ne pitati o čemu se radi i zašto mi zabranjuju fotkanje. E, da, odbila sam fotkati, ali da vidite o koliko bezazlenoj fotki se radi, odite na stranice Gavrilovića. Doljnja fotografija je ta koju sam ja htjela snimiti. Samo bi moja fotka bila udaljenija, ne bi bio isti kut snimanja. Naime, ja ne bih ušla u krug tvornice i s moje fotke bi se prvo vidio ulaz u tvornicu/portirnica i u pozadini zgrada. Možeš misliti opasne fotke! Dakle, za one kojima se ne da ići na stranice Gavrilovića, evo fotografije s njihovih stranica koju ja privatno, kao dugogodišnji korisnik njihovih proizvoda, nisam smjela snimiti. A koju vi svi možete gledati na njihovim web-stranicama. Strašno.
I što bi radio taj vratar i drugi iz Gavrilovića da znaju da već odavno postoji suvremena tehnologija kojom se mogu snimiti iz zraka! Što bi radio da zna da ga snimaju iz svemira, o ne. Mora da bi se prestravili i podigli ogromne metalne konstrukcije i hangare da se zaštite od neprijatelja! A tko zna, zapravo...Možda znaju da ih se snima iz zraka, ali prema gore nisu tako ranjivi kao sa strane?
Htjela sam na kraju staviti fotografiju tog tipa, da ga vidite u svoj svojoj snazi dok se objašnjavao sa mnom. Ali neću. Tko zna šta mi još može napraviti. Već mi i objava ovog posta ulijeva nelagodu.
Najviše mi je sad, zapravo, bed što me na Petrinju više neće vezati neke 'svete uspomene' nego faca tog tipa koji mi je ispred Gavrilovića grubo, drsko i neargumentirano zabranio bezazlenu fotografiju. Zbog tog me sve tako uznemirilo.
Post je objavljen 11.10.2007. u 10:48 sati.