Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gradskapahuljica

Marketing

Ispitivanja i provokacije

U zadnje vrijeme nekako nemam više strpljenja prema svojim roditeljima. Naporni su i nekako jedva čekam da pobjegnem. Iako ih volim, i divni su, guše me. I otkad sam spomenula da dragi i ja planiramo useliti zajedno za godinu dana negdje, guše me još više. Pogotovo mama.

Znam da joj nije lako jer mi se brat nedavno isto odselio, ali ne znam zašto je takva. Ona, koja je od kuće otišla s 12 godina i preselila u Zagreb. Imam osjećaj kao da misli da srljam u nešto. Ali kako se useljenje nakon 5 godina veze (a toliko ćemo biti zajedno za godinu dana) može biti srljanje? Znam mu roditelje, baku i djeda, idem na obiteljske ručkove, rođendane od obiteljskih prijatelja, bratića... Išla sam i na groblje s njim za prošle Sisvete. Zar to ne znači da me dovoljno pustio u svoj život? Skoro svaki tjedan barem jednom prespavam kod njega... Zar to nije znak da želimo biti što više vremena zajedno? Provela sam 10 tjedana sasvim sama ovo ljeto, bez roditelja... Zar to nije znak da sam dovoljno odgovorna? Diplomirat ću i početi raditi... Zar to nije znak da sam odrasla?

Zašto moram preuzeti sve ružne odgovornosti odraslog života, a ne bih smjela preuzeti i one ljepše, poput zajedničkog života s voljenom osobom?

Ali ona mu stalno pokušava pronaći mane. Stalno provocira. Okoliša. Ispituje. Stalno nešto ne odobrava. Smišlja. Pa se izvlači kad ju ulovim u muljanju. Zašto je takva? Zašto mene pokušava okrenuti protiv njega i ocrniti njega? Zašto nije sretna što sam našla nekog tko me voli? Jer on mene stvarno voli... To je neupitno. Zar je sve ostalo bitno????

Mislim da se ona više boji za sebe, ostati sama, a to prikriva brigom za mene... Ali ja ne mogu ostati živjeti s njom da bih nju usrećila. Ne mogu vam to opisati. Ja toliko želim biti s njim, buditi se kraj njega, doručkovati s njim, šetati se s njim, jednostavno disati s njim... da to postaje bolno. Teško mi je kad dođe nedjelja poslije podne i kad se razdvajamo. Imam osjećaj kao da živim u nekom svom svijetu, čekajući vikende da budem s njim... A ne želim to. Želim normalno živjeti. Zar je to tako čudno??

Onda me provocira... Zašto on ne kupi auto?? Kao da je njen sin odmah kupio auto s prvom plaćom, sigurno... Sad je odjednom čudno i nelogično da netko štedi i pritom vozi auto od roditelja... A kako ću kad ću imati dijete? Kakvo glupo pitanje - a zna da ne planiram dijete još uhuhu godina... Je, ne možeš to planirati... A kako si ti majko draga planirala da mene ne želiš 5 godina nakon rođenja svog prvog sina?? Od prvog dana naše veze me provocira s tom djecom... A vidi, vidi, 4 godine veze i nema djeteta. Je li moguće da sam dovoljno pametna da ne zatrudnim?

Tako bih htjela da bude sretna zbog mene, a ne da stalno okreće očima i govori "ako je to tvoj izbor..." Ne želim se pitati je li dobar izbor, što mogu izgubiti?? Zar je sretan život moguć samo u bajci? Ili imamo svi pravo na njega?

misli





Post je objavljen 01.10.2007. u 22:45 sati.