Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/loncarstvo

Marketing

Eto,
Nakon što smo u prvom djelu ukratko prošli povijest lončarstva na redu su tehnike rada. Kao što ćete vidjeti, radi se o tehnikama rada do prvog pečenja proizvoda te o tehnikama rada nakon prvog pečenja.
Samo pečenje obraditi ćemo kojom drugom prilikom…

2. TEHNIKE RADA

KOPANJE GLINE
Glina ili gnjila kopala se najčešće u poljima Dubrovca ili Bedekovčini na tzv. gliništima ili gnjilištima jer je na tim područjima bila najkvalitetnija. Zemlja kopana na drugim lokalitetima od kojih su neki bili u šumi a ne samo na poljima bila je slabije kvalitete te se kao takva upotrebljavala za posude za čuvanje sjemenja ili za kuhanje svinjama dok se čišća glina najčešće koristila za izradu posuđa za ljudsku upotrebu. Vlasnicima lokaliteta na kojima se kopalo isplaćivala se naknada u obliku odštete koja se određivala najčešće po jednom vozu koji je bio dovoljan za izradu oko 500 proizvoda.

Lončari su glinu kopali sami ručno na dubini od 2 do 5 metara u sušnim razdobljima kada podzemne vode nisu navirale. Kopanje je trajalo nekoliko dana.
U vertikalnom presjeku tlo je slojevito a presjeci koji se razlikuju kvalitetom vide se golim okom. Prvi je sloj mastan a zemlja izvađena iz njega pri obradi puca. Zatim slijedi žuti sloj nazivan grahornjača ili grahornjak i on je suh. Grahornjača na većim dubinama sadržava i sive dijelove nazivane ščidi iz kojih u kišnim razdobljima nailaze podzemne vode. Potom slijedi pješčani ili pjesnati dio koji je slabe elastičnosti. Najbolja je glina na nešto većim dubinama i ona je sive ili žućkaste boje a mješavina ovih dviju vrsta je i najkvalitetnija.
Sastav gline na lokalitetima po Hrvatskom zagorju je takav da glini ne treba ništa dodavati.

Zimi, kada je zemlja smrznuta i pokrivena snijegom te neposredno s proljeća kada su navirale podzemne vode, glinu se nije kopalo već bi se pred zimu dovozilo nekoliko vozova koji bi lončarima trajali dok gnjilišta ne bi opet bila pogodna za kopanje. Lončari koju su gnjilu kopali isključivo na gnjilištima oko Dubravca ili Bedekovčine u narodu su smatrani boljim ili boljšim lončarima od onih koji su gnjilu kopali na drugim lokalitetima no i ovi su za izradu kvalitetnijih proizvoda dopremali kvalitetniju gnjilu.

Danas gnjilu vade pomoću mehanizacije čime je postupak daleko lakši i brži.


ŠČINJENJE
Iskopanu gnjilu vozilo se doma u posebno ograđeni prostor ili gniljnjak koji je u samom početku bio ograđen pletenim šibljem najčešće od lijeske a kasnije daskama. Na dno gnjilinjaka stavljala se plastična folija kako korov ne bi rastao kroz gnjilu i tako otežao daljnji postupak obrade. Ponekad se iznad gnjilinjaka stavljala nadstrešnica da sjemenje korova ne dođe i s te strane na glinu.

Danas, ukoliko se glina drži u gnjilinjaku što je rijetkost, gnjilinjak je izrađen od betona.

Kada su to okolnosti dozvoljavale gnjila se ostavljala preko zime u gnjilinjaku da se promrzne jer je nakon toga bila rahlija i lakše se kasnije oblikovala.
Iz gnjile je postupkom ščinjenja trebalo odstraniti svu nečistoću kao što su kamenčići, nakupine pijeska, korijenje i druga nečistoća. Proces ščinjenja podrazumijevao je grubu obradu ili ščinjenje u grubo i finu obradu ili ščinjenje u fino.
Ščinjenje u grubo radilo se već u gnjilnjakima tako da se gnjila polijevala vodom i prekapala s motikama da bi postala rahlija i da bi se iz nje odstranili svi veći komadi nečistoće. Kod ovog se ščinjenja gnjila gazila nogama i tukla drvenom palicom ili drevom dugim otprilike jedan metar a debela cca 15 mm kako bi se što više puta prekopala i nanovo spojila u kompaktnu masu.
Ščinjenje na fino podrazumijevalo je unos otprilike tri vagana gnjile u radionu gdje se na podu dodatno prskala vodom i lupala s drevom oko jedan sat dok se nije formirao oblik stupa veličine jednog metra. Tako oblikovan stup postavljao se okomito te se kraj njega sjelo i s rezačem koji je bio prilagođeni stari srp kojem se dodala još jedna ručka rezalo stup na tanke šnite prilikom čega se nanovo odstranjivala eventualno prisutna nečistoća. Narezani listići slagani su na novu hrpu koja se ponovo tukla s drevom da bi se opet formirao stup jednak prethodnom. Kada se proces ponovio tri puta gnjila je bila i na fino ščinjena.
Na fino ščinjena gnjila mijesiti se poput tijesta dok se nije dobila homogena i kompaktna smjesa koja se formirala u veće ili manje grude spremne za daljnju obradu. Ovakve su se grude obično pripremale za izradu posuđa za taj dan ili pak za cijeli tjedan unaprijed a prekrivane su vlažnim krpama ili najlonom da zadrže vlagu.
Poneki su lončari gnjilu na fino ščinili samo tako da bi je unesenu u radionu prskali vodom i tukli s drevom pri čemu su odstranjivali nečistoću nakon čega su je rukama izmijesili u grude za daljnju obradu. Ovo je zapravo rijedak postupak jer je gnjila daleko kvalitetnija ukoliko se pri ščinjenju na fino koristi rezač a gnjila reže na listiće.

Ščinjenje gnjile na fino ponegdje je bio uglavnom ženski posao a s vremenom je u upotrebu došao ručni mlin ili melin s dva valjka kroz koje se propuštala gnjila te je postupak njene obrade brži.
Danas se gnjila melje električnim mlinom.

Priprema gnjile za izradu srabljivca – na pod ispod gruda zemlje koje su već ščinjene na fino stavi se na fino prosijani pijesak i nogama se izgazi sve zajedno. Od nastale smjese ponovo se formiraju sada nešto manje grude koje se ponovo posipaju pijeskom i ponovo se postave da se mogu pregaziti. Ovaj se postupak ponavlja tri puta a svaki su puta grude koje se formiraju sve manje. Po završetku od nastale smjese uzimaju se manji komadi koji se mijese rukama kao pri klasičnoj pripremi gnjile za izradu posuda te se tako pripremljene zamotaju u vlažne krpe ili u najlon da zadrže vlagu.


RAD NA KOLU ILI KOLOMBARU
Radom na lončarskom kolu ili kolombaru dobiva se na preciznosti i brzini a karakteristične su izvijene posude tankih stjenki. Izbjegava se svaki višak a kod posuda su vidljivi jednostavni i skromni oblici kod kojih je veoma važan rub jer nečist rub asocira na nedovršen oblik.

Kolombar se sastoji od drvene konstrukcije ili rušta na kojem se s jedne, stražnje strane nalazi daska na kojoj lončar sjedi dok je s prednje strane postavljena daska na kojoj je sav potreban pribor. U sredini rušta postavljena je drvena osovina ili štanga ili vreteno koje na donjem kraju ima veliki drveni kotač ili kolo napravljen od drvenih greda spojenih u krug promjera oko 70 cm i debljine 15 cm te okovano. Na gornjem kraju vretena nalazi se manja gornja ploča ili šajba izrađena od drveta. Vreteno je donjim dijelom ispod kola te gornjim dijelom ispod šajbe smješteno u ležajeve koji su jednostavne udubine u drvetu a vreteno je u njima spojeno kožom kako ne bi ispalo. Prilikom pokretanja nogom donjeg kola pokreće se i gornji dio ili šajba u pravilnim koncentričnim krugovima.
U nešto novijim varijantama kolombara izrađenim od kraja 19. stoljeća na ovamo šajba i ležajevi su od metala a od metala mogu biti i drugi dijelovi već prema nahođenju majstora.

Kolombar je u radioni obično smješten uz zid pod prozorom kako bi bilo dovoljno svjetla kod izrade.

Nadohvat ruke, na kakvoj drvenoj polici lončar obično ima ranije pripremljene grude gnjile koju uzima prema potrebi za izradu pojedinih posuda. Prije nego se gnjila stavi na šajbu nekoliko se puta prepljeska rukama i prema potrebi navlaži vodom iako je gnjila ranije pripremljena već sasvim u redu. Kada se gruda gnjile stavi na šajbu pazeći pritom da se stavi što bliže centru uz vrtnju kola rukom se udara po njoj kako bi se dobro prilijepila i tada počinje oblikovanje ili vlečenje.
Na samom početku vlečenja gnjilu je potrebno centrirati ili dobiti u centar ili deti u centar kako bi se osiguralo pravilno vlečenje i kako bi posude imale pravilan oblik. Daljnji rad nakon devanja u centar ovisi o predmetu koji se želi izraditi.

Po mjestima oko Ivanca, Jerovcu, Dubravcu i Bedencu ali i dalje po Hrvatskom zagorju uglavnom se vlečenje radilo rukom. No s vremenom, najčešće pod utjecajima izvana, za vlečenje se počelo koristiti kožu za vlečenje čime je rad ubrzan i olakšan jer su posude finije zaglađenih stjenki te ih je potrebno vrlo malo ili ih uopće nije potrebno posebno zaglađivati.

Trokutasta drvena daščica za modeliranje ili špriklja je trokutasti komad drveta sa rupom u sredini kroz koju se provuče prst radi čvršćeg hvata a s njome se skida suvišna gnjila sa šajbe, posude ili prstiju te se također i gladi stjenke posude. Ponekad se koristi za oblikovanje jednostavnih ukrasa a kod oblikovanja nekih posuda i za rezanje.
Tanke žice ili šik izrađena je od tanke čvrste žice ili špage koja na krajevima ima privezane komadiće tkanine kao manje prihvate. Šik služi za svakojako rezanje gnjile, od rezanja većih gruda preko izravnavanja rubova kod vlečenja do rezanja posuda kako bi se mogle skinuti sa šajbe.
Duga daščica ili šig ili šiglin tanka je ali široka daščica sa ručkom pomoću koje se velike posude skidaju nakon modeliranja sa šajbe kako se pri skidanju i prijenosu do mjesta za sušenje ne bi deformirale ili na koji drugi način oštetile.
Zašiljeni komad drveta ili prepikača je manje okruglo ili četvrtasto drvce zašiljeno na krajevima a služi za bušenje rupica na posudama koje to zahtijevaju.
Kožica ili boks tvrdi je ali glatki komad čvrste kože kojime se zaglađuju stjenke i dna posuda a služile su i za ukrašavanje posuda no te su bile manje a jedan im je kraj nazubljen.
Kotaček je drvena naprava koja se sastoji od ručke i pokretnog kotačića sa urezanim utorima pomoću kojeg se posude ukrašavaju ravnomjernim utiscima u svježu glinu.
Kanelirane bokove pojedinih posuda oblikuje se pritiscima prsta o još vlažne stjenke posude čime stjenke postaju valovite.
Maceljnjak je trbušasti lonac sa dvije ručke izvana najčešće ocakljen tamnozeleno a iznutra neocakljen u kojem se drži voda koju se koristi za vlaženje ruku prilikom izrade posuda. U maceljnjak su do pola umočene i kožice za vlečenje kako se na zraku ne bi stvrdnule.
Pri izradi većih posuda na šajbu se stavlja veća šajba ili ploh koji se pričvrsti uz pomoć gline tako da se glina razvuče po šajbi, naprave se u njoj okrugli i vertikalni utori te se ploh pričvrsti pazeći da je u centru.

Suvišni dijelovi gline koji se skidaju sa posude kod obrade ili oščipki najčešće se nanovo vlaže vodom i mijese u grude za daljnju obradu kako bi se gnjila u potpunosti iskoristila.


UKRAŠAVANJE ILI CIFRANJE
Ukrašavanje ili cifranje je postupak ukrašavanja posuda nanošenjem boje kao različite motive ili engobiranje u vidu polijevanja ili polevanja ili oblevanja bijelom bojom ili bajsom. Posude se cifraju ukrasima u obliku koncentričnih krugova, valovitih linija, cvjetnih grana i točkica. Nešto rjeđe koriste se drugi motivi ili pisani ukrasi. Ponekad se na pojedino posuđe pišu ženska imena da bi se lonac odabralo prema imenu gazdarice kojoj je namijenjen no to je također rijetko.
Inače, predmeti su se od sela do sela kao i od kraja do kraja razlikovali motivima ukrasa pa različita mjesta u Hrvatskom zagorju imaju svoje specifične ukrase kojima su ukrašavali posuđe više nego s ostalima (ili ostale uopće nisu upotrebljavali) a ti su ukrasi ipak u okvirima specifičnog ukrašavanja posuđa Panonske nizine.

ENGOBIRANJE
Postupak primjene engobiranja dvojak je. Gnjila s nekih gnjilišta, najčešće onih oko Jerovca, toliko je crvena nakon pečenja da je nije moguće prekriti obojenim glazurama. Stoga se polijeva bijelom bojom ili bajsom da se dobije bijela podloga koja onda lakše prima obojene glazure. S druge strane bijela glina iz Bedekovčine je lončarima bila preskupa da bi od nje izrađivali sve posuđe pa su uzimali samo malo te zemlje sa čijom se smjesom polijevaju proizvodi napravljeni od domaće i jeftinije gline tako da se dobije tanak sloj od bijele zemlje koji daje predmetu bijeli osnovni ton pa izgleda kao da je cijela posuda od bijele zemlje. Bajs se na posude nanosi kada su još malo vlažne a duboke se posude najčešće engobiraju izvana dok se plitke engobiraju iznutra. Bajs ne gubi boju nakon pečenja pa je pogodan i kao podloga za nanošenje drugih ukrasa nakon prvog pečenja.
Bajs se dobiva drobljenjem bijele gline iz Bedekovčine uz dodatak vode tako da se dobije gusta tekućina. Kako ne smije imati grudica bajs se još melje u lončarskom žrvnju koji se sastoji od drvenog okvira u koji su sa gornje strane postavljena dva kamena okretanjem kojih se melje smjesa između njih.
Pomoću raznih dodataka bajs se može obojiti pa se dobiju preljevi u raznim bojama ili se dobiju boje kojima se crta po bijeloj podlozi ili direktno na glinu. Crna (zapravo tamno smeđa) boja dobije se ako se bijelom bajsu doda kupovna boja ili bronštajn. Zelena se boja dobije miješanjem bajsa sa bakrenom prašinom koja se dobiva paljenjem bakrene žice te njenim drobljenjem u žrvnju. Žuta boja dobiva se od žute zemlje ili hameršlaga a crvena od pečenih komada gline koji se sa vodom samelju u gustu tekućinu. Ovako pripremljene boje ne miješaju se jedna u drugu ali prekrivaju jedna drugu.

Nanošenje ukrasa ili šaranje se vrši pomoću glinene posude specifična oblika sa guščjim perom ili štučkice ili cecke u koju se stavlja boja. Pomoću nje se pisalo i crtalo dok se za nanošenje određenih motiva najčešće u obliku točkica ili cvjetnih uzoraka koristio komad posebno oblikovana drveta u obliku pečata ili druk koji se umakao u boju i utiskivao na stjenke posuda. Oslikavanje grančica ili cvjetova radilo se pomoću pemzlina ili macilnjaka.
Kožica od boksa sa nazubljenim dijelom služila je za urezivanje ornamenata u još vlažnu posudu kada je ona još na kolu ili se pomoću nje skidao bajs koji je prethodno nanesen kistom. Najčešće se radilo na dnu zdjela, tanjura i sličnog posuđa gdje su se mogle izvesti lijepe rozete.
Nazubljenom daščicom ukras se parao oko posude kada je ona vlažna i još je na kolu.


SUŠENJE
Sušenje gotova posuđa vršilo se na zraku za lijepog vremena a zimi kraj peći. Postupak traje par dana što ovisi o veličini posude no mora se paziti da se ne suši prenaglo jer u tom slučaju stjenke pucaju.
Lončari su u radionama i ostalim dijelovima kuća imali postavljene daske pričvršćene za stropne grede na kojima se posuđe nesmetano sušilo. Ovakav način sušenje po svim prostorijama u kući nije bio zdrav jer je posuđe isparavalo a isparavali su i zemljani podovi što je rezultiralo velikim postotkom vlage u zraku. U kombinaciji sa slabom ishranom i malom količinom svjetlosti koja je jedva dopirala kroz male prozore na kućama dolazilo je do pojave tuberkuloze sušice. U ivanečkom kraju stariji ljudi kažu: «Sušica i lončarija idu skup, ruku pod ruku.»


GLAZIRANJE
Na samome početku, kada ocakline još nisu bile prisutne u ovim krajevima, posuđe se iznutra premazivalo slaninom i proključalom vodom kako ne bi propuštale tekućinu. Koristilo se i tzv, kaljenje pri čemu se još vrelo posuđe uranjalo u vruću vodu u kojoj se otopilo brašno. Pojavom ocaklina ovi su se postupci uglavnom izgubili.

Nakon prvog pečenja kad je posuđe ohlađeno i izvađeno iz peći glazira se ili ocakljuju čime se postiže nepropusnost ali i ukrašavanje. Ocaklinu lončari zovu cin prema kupovnoj smjesi pod nazivom «Zinnoksid» iako ocakline ovog kraja ne sadrže ovu smjesu nego im je glavni sastavni dio olovna gleđ ili Bleiglätte koju oni zovu farba.
Najčešće se koriste bezbojna ocaklina ili glaževina te žuta i zelena ocaklina.

Čista bezbojna ocaklina ili čista farba dobivala se miješanjem 1 kilograma olovne gleđi sa 2 do 3 žlice drobljenog bijelog staklo ili glaževine pomiješanog s malo bijele zemlje ili bajsa. Bijelo staklo uzimalo se od prozora koje je bilo najbolje a skupljalo se na otpadima tvornica ili po kućama od razbijenih prozora. Obojeno staklo boca ne odgovara jer nastaju mjehurići. Staklo se drobilo u što sitniji prah a tada se uz bajs i olovnu gleđ stavljalo u žrvi i mljelo uz dodatak vode dok se nije dobila žitka smjesa crvenkasto narančaste boje.
Za glaževinu se koristio i dravski kamen koji se pekao i užaren polijevao hladnom vodom da popuca. Takav se drobio u prah i miješao sa bajsom i olovnom gleđi te ponovo mljelo u žrvima kao i staklo dok nije dobivena jednaka žitka smjesa.
Cakline na bazi kvarca, dakle od dravskog kamena, postojanije su ali im treba veća temperatura kod pečenja.
Dodatak bijele zemlje u ovome postupku služi da farba bolje drži.

Zelena ocaklina ili zelena farba dobivala se miješanjem 1 kilograma čiste farbe i 5 dg bakrene prašine ili kufrnog praha koja se dobivala od spaljene bakrene žice drobljene u mužaru.

Žuta ocaklina ili žuta farba ili žuti cin dobivala se miješanjem 1 kilograma čiste farbe sa 12 dg kovačke okujine koju su zvali i hameršlag.

Crna ocaklina ili crna farba dobivala se miješanjem 1 kg čiste farbe sa 7 dg manganovog oksida kojeg su nazivali i branštajn ili branštolin a kupovalo ga se u trgovinama u obliku praha.

Olovna gleđ korištena u postupku pravljenja ocaklina kupovala se kod trgovaca. Sredinom 60 tih godina zabranjena je zbog štetnosti za zdravlje. Talila se na manjim temperaturama što su neki od lončara koristili kako bi uštedjeli na drvima za pečenje i na vremenu pa su takvo posuđe pekli manje no što je bilo potrebno. Ovako lagano zapečena ocaklina lako se ljuštila što je uzrokovalo unos u organizam i bolest a kod nekih i smrt. Paljenje olovnih glazura po svim propisima poštujući vrijeme i temperaturu paljenja nije opasno jer visoke temperature uništavaju sve otrove no zbog nemogućnosti kontrole svakog lončara posebno i njegovog postupka pečenja olovna je gleđ svejedno zabranjena za upotrebu. Neke su gazdarice ne vjerujući kakvo su posuđe kupile isto prokuhavale u mlijeku što je navodno također odstranjivalo otrove odnosno mlijeko je na sebe vezalo sve štetne tvari.
Nakon zabrane korištenja olovne gleđi koristi se kupovna smjesa ili frita koja zamjenjuje ne samo olovnu gleđ već i staklo i bajs te se koristi kao bezbojna ocaklina a potpuno je bezopasna za zdravlje.

Glazure se drže u kakvom lavoru ili škafu ili zdjeli a posuđe se polijeva sa šeflom. Kod ocakljivanja posuđa ocaklina potpuno prekrije prijašnje motive mat narančastom bojom a razlika između žute, zelene ili bijele boje poznaje se po nijansama. Na visokim temperaturama kod drugog pečenja ocaklina se tali te postaje prozirna a ornamenti se ponovo vide.
Ocakline ne služe za izradu šara jer se boje prelijevaju jedna u drugu.

Neki lončari ne glaziraju posuđe nego ga nakon pečenja glancaju mokrom krpom ili spužvom do visokog sjaja.


Post je objavljen 01.10.2007. u 16:24 sati.