Danas je bio sunčan dan, dug, žut i nakošen predveče
a ja ga
nimalo promatrah iz polutmine, smradne i tijesne.
Radim glup i slabo plaćen zadatak,
koji tumorno napinje i žeže mozak sve jače što se vrijeme lijepi.
Od toga, oči se nakon desetak radnospojenih dana prevuku
nekom bjeličastomaglenom mrenom, pa trepćem i ne vidim i mrštim se.
Danas sam ih svojski isprao, lijući vodu po tepihu od trske i
crvenoj krevetnoj prostirci, od pola pet do pet popodne,
ležeći.
Danas intenzivno proživljavam jedno proljetno popodne u rani listopad,
kad sam se sunčao uz vodu Rio Plate.
I pocrnjeno proljetno popodne nakon toga, u ružama i uz jezera s čamcima,
i noći, lijepe, tužne i užličene u uskom krevetu i na podu.
Danas me boli želudac od rada i sve sjevernije od njega od mišljenja.
Sad sam ovo ispisao,
ni sam ne znam zašto,
i vraćam se glupome zadatku.
***
Prije toga - dva slobodna terceta o
kraljevskom krvniku lirske duše: