Stelice ljubljena,
Beskrajno mi nedostaješ, znaš li to? Počinje najgori mjesec u godini, mjesec kada su mi te uzeli. Nasilno, mučki. Djevojčice s crvenom torbom. A samo si htjela doći u školu. Što su mislili tvoji prijatelji kada nisi došla? Još jučer dan si bila s njima i nisi bila bolesna. Je li se itko pitao gdje nam je Stelica. Dok su oni polako sjedali u klupe i vadili svoje knjige i bilježnice ti si u svojoj krvi ležala, zgažena kao malo lane. Ruke mi se tresu, a srce je u grlu i divlje mi lupa. Ne može se to zaboraviti. Ne može se ni potisnuti. Jer koliko god to pokušavala misli same izviru iz dubine tame moje duše. I nemam mira. Već 334 dana nemam mira. Koliko je to sati???????? Minuta?????????? Svaka minuta u ovoj boli mi je duga kao godina, a sjećanje na događaj kao da je bio prije pet minuta. Živo i snažno. Stravično. Volim te Stelice, ti si u meni živa, ali me grudi bole jer te ne mogu zagrliti, stisnuti čvrsto uza se. Tješiti te kad si tužna, smijati se tvojim šalama, šetati s tobom, grliti te, maziti, ljubiti……..Čuti tvoj glas………..
Ti nježno, dobro, toplo stvorenje, bilo bi ti drago da znaš kako na Svijetu ima još uvijek i dobrih ljudi. Pišu mi. Dolaze na naš spomenar i upoznaju te. A ja sam tako ponosna što te mogu svima predstaviti i tako tužna jer ……………….. ma, znaš……………………….
„Some people appear quickly in our life and quickly go away...
Some people become our friends and stay for a moment...
Leaving beautiful signs in our hearts
and we will never be the same, because we made friends“
Dragi moji blogeri, moji nepoznati prijatelji, svatko od vas je jedan maleni melem na mojoj ranjenoj duši. Hvala vam svima puno što dolazite i što mi pišete. Osjećam vašu prisutnost i vašu tugu. Vjerujem da vam je kada čitate moje riječi teško jer se osjećate bespomoćno i pitate se: "Kad je nama tako, kako je tek njoj? ."
Što da vam kažem osim da se osjećam svakim danom sve slabija. Ne znam da li je to zbog ovih dana koji dolaze. Zbog dana koji se približava. Dana kada je moja Stelica veselo krenula u školu misleći: „ Super, još danas i to skraćeni satovi, pa par dana odmora.“ Drugi dan je bio neradni, jer 01.11. su Svi Sveti i tada se odlazi na groblje našim najmilijima.
Ovo sam već ispričala mnogima, a sada ću i vama dragi moji. Taj prokleti, kobni utorak, moja me mila Stelica, kao i svaki dan, nazvala na posao i rekla kako je spremna za školu. Baka je bila kod nje i ispekla joj palačinke, napravila pletenice i Stelica je mogla krenuti.
Još je uspjela u mom glasu prepoznati da mi nije baš neki dan i pitala me zašto sam tužna, a ja nisam bila tužna već ljuta jer sam imala neki problem zbog kojeg sam raspravljala s jednom osobom onako malo žušće. I to je ona odmah osjetila. Rekla sam joj da nisam tužna i da bude dobra u školi i da se pazi preko ceste. Svaki dan je tuda išla. I po dva puta. Popodne je odlazila na ritmiku ili engleski. Uvijek se tu oko zgrade skupilo društvo i zajedno su odlazili u školu. Što se tada dogodilo – znate. Za to vrijeme sam sa svojim kolegom na poslu razgovarala o tom idućem danu, kako će ko gdje ići na groblje. Zatim smo se dotakli teme kako sve ljudi uređuju grobove, kako ima skromnih, te onih kičastih i u jednom trenutku moj kolega kaže: „ Da, čak si neki ljudi i klupice stavljaju, kao da je nekome do sjedenja na groblju.“ Znate li što sam mu odgovorila???????????
„Nemoj tako Jurica, znaš da ima roditelja koji su izgubili svoju djecu, normalno je da bi bili tamo satima, pa si onda naprave klupicu da im je lakše, da ne sjede na susjednim grobovima.“
Ne mogu više pisati.
Ostaviti ću vam video da upoznajete moju Stelicu.
Dok ju gledam i slušam - kao da je tu negdje iza ugla i brzo će se vratiti.
Post je objavljen 29.09.2007. u 21:45 sati.