Došla sam pokloniti se Vašoj žrtvi
Ruke su toliko drhtale da se plamen svijeće jedva održao
Fijuk vjetra u krošnjama
Mir, a neopisiv nemir i strah
Sveto mjesto na ovoj planeti
u našoj domovini
Djecu sam odvela da im pokažem
da vide i neka pamte
bol svog naroda
bol ranjenog čovjeka koji ostavlja svoj život
tu – na stazi vlastitog djetinjstva
koje je netom završilo
Dok sudiše Vašim krvnicima
riječ progovorila nisam.
Kome sam ja vjerovala, pitam se danas.
Ništa učinila nisam.
Stidim se.
Vaše duše ne broje sjećanja brojem
posvećenih i blagoslovljenih
krunica
a mi danas mirno živimo
šuteći
Narod?
Ne mogu preseliti sutra kćer' u Zagreb
(mladu studenticu)
jer imam riječku registraciju.
Narod?
Sram nas bilo.
Apdejt:
nedjelja navečer.
Htjela sam nabaciti neke slike
koje uvijek govore bolje i više od riječi.
Ali ne pali mi imageshack
a ovi drugi su mi
nekako nepoznati.
Pomalo kao i kvart gdje sam ostavila DsK.
A uspjeli smo stići
prošetati..
slike, da....
putopisi, još bolje!
Post je objavljen 28.09.2007. u 16:44 sati.