Marketing
BRAT
Imati brata za mene je jako čudan pojam. Moj i brat i ja smo živili zajedno kao djeca 11 godina. Od početka su se kod nas mogle uočiti ogromne razlike, on je bio mirno radoznalo dijete kojeg je zanimala ljepota svijeta oko njega. Zanimao ga je mjesec, zvijezde, biljke, školjke i brojke. Ja sam bila živo radoznalo dijete. Kad kažem živo mislim da mi ni živo zlato nije ravno. A kad kažem radoznalo mislim na to kako svaki dan smisliti novi način da roditeljma zagorčam život. Moj brat je volio igrati na karte, voziti autiće, čuvao je svoje igračke i oduvijek bio jako savjestan. Ja sam čupala kosu barbicama, crtala brkove bebi ćelavici i sebi, otvarala veš mašinu dok je radila… Kako smo odrastali moj brat je sve više volio knjigu, a posebno brojke i imao sve manje živaca za mlađu sestru koja je non stop ometala njegov mali svijet. Kompjuter je rano postao njegova opsesija, meni je dugo vremena bio ružna kutija. U školi je bio najbolji, najmirniji i najpametniji. Nije mi bilo lako nakon njega doći u istu školu i biti njegova sestra. Svi su mislili da moram biti pametna kao i on. Bila sam pametna, ali malo manje. Malo manje su me zanimale brojke od hrvatskog jezika ili od glazbenog iako nikada nisam imala sluha. U osnovnoj školi su neki jedva dočkali da dođem u 5. razred, pogotovo učitelj iz matematike. Već sam iste godine bila na natjecanju iz matematike. Tad i nikad više. srećom brzo su shvatili. Neki mi nisu htjeli dati peticu, iako sam zaslužila, jer ne znam kao brat... No sve sam to junački podnijela. Ja sam bježala na ulicu igrat na laštik i na kukala i na graničare, a moj brat je rješavao matematiku i pripremao se za svjetsku Olimpijadu u Istambulu... Vratio se s broncom.
Sa 16 godina moj brat odlazi u školu u Zagreb. Ja sa svojih 11 lagano ostajem doma sigurno ulazeći u pubertet. U 8. osnovne prva cigareta, prva bježanja iz kuće, prve nelegalne matineje, prvi poljubac, u 2. srednjem prvi legalni noćni izlazak, prva truba, u 4. srednje prvi sex... kad pogledam nije to tako ni loše, nisam bila loša djevojka, ali nisam bila ni blizu mog brata. On je samo računao, mozgao, buljio u ekran i živio svoj film. Nije naišao na razumijevanje okoline. Nije ni okolina naišla na njegovo razumijevanje.
Zvali su ga lampica, jer kažu da mu se u školi uvijek na svako pitanje na matematici, ili neki zadatak palila lampica kao u stripovima. Bio je tipični štreber, onaj kojeg nitko nije volio i s kojim se nitko nije družio, onaj u kojeg su upirali prstim kad bi prošao hodnikom. Mene su zvali sestra od lampice. A on je svemu tome prkosio na još luđi način: jedno je vrijeme šetao bos, pa sa dekicom oko vrata kao batman, pa se nije brijao…
Sa 18 godina pali u Ameriku. Pravac MIT, pravac Boston... Dobio je stipendiju. I otišao. Mrtav hladan. Iskreno ne sjećam se njegovog odlaska. Nekako sam sve to doživila kao da je bio gost u mom životu. U Ameriku je otišao kao klinac, sam bez ikoga se otisnuo u bijeli svijet, doslovno. Trbuhom za kruhom, ovaj put je trbuh bila njegova pamet, a kruh znanje, prilika i razumijevanje koje ovdje nije mogao dobiti. Nakon 3 godine vraća nam se u posjet i nalazi mene sa 16 godina, friško našminkanu, u minici vjerovatno, spremnu za odlazak u školu sa 3 teke u ruci i kutijom cigareta skrivenoj negdje po borši, spremnoj na cjeodnevno picavanje jer je vani lijep dan, a ja obožavam kršiti pravila dok sunce sja... I vjerovatno sam i ja bila jedan od brojnih razloga zašto mu nije bilo žao što je otišao... Tješim se da je bilo i mnogo drugih razloga. Mene je brate samo prao pubertet na drugačiji način od tvog.
Od kada je tada otišao, moj se brat nikada nije vratio. Ja sam i zaboravila šta to znači imati brata, iako iskreno kao da ga nikad nisam ni imala, kao da smo živjeli u dva različita svijeta u različitim periodima… U Bostonu je diplomirao, magistrirao, doktorirao i zaposlio se. Jedno je vrijeme radio za Bill Gatesa, ali mu se čovjek nije svidio tevmu je dao otkaz. Već dugo radi za Mac-a. I dobio je razumijevanje i što je još važnije RESPECT.
Na nas nije zaboravio, ali kao da bi volio da može. Ne javlja se dovoljno često. Za mene mi je još lako, žao mi majke. Ja koja cijeli život slušam kako je moj brat divan i krasan jednostavno se ne mogu pomirit sa činjenicom da je u svemu ovome izgubio dušu. Majka ga nije vidjela 11 godina. A on se ponaša kao da smo mi za njega prošlost. Prvo nije imao novaca za doći, pa kad je imao novaca su pali twinsi, pa nije smio jer se ne bi mogao vratiti, pa su ga počeli tražit jer nikad nije odslužio vojsku, pa smo i to sredili (čitaj: ja sam sredila), pa su mu curu htjeli deportirati i trebalo je i to rješavat kako bi mogli svi skupa, njezini i njegovi, doći u Ameriku i upoznat se. Sad je prekinuo s curom… I nema više razloga da majku ne pošaljem u Boston…
Nedavno sam mu poslala e-mail. Rekla mu da ga još jednom molim i nikad više, da pošalje majci avionsku kartu, još nije odgovorio.
Smišlja novi razlog, boji se susreta s prošlošću, boji se susreta s majkom koju nije imao blizu od svoje 16-te godine, boji se tuge zbog godina koje su prošle, a on ih je junački proživio ostavljajući osjećaje nekom drugom, nije sad emocionalno siguran, što mu je???
Ljudi umiru svaki dan, sve mlađi i mlađi se ruše kad se najmanje nadamo. Ne zovem vraga, svi mi mislimo da se te stvari događaju drugima dok se ne dogode tebi… Želim usrećit svoju majku, a znam da bi je druženje sa njenim sinom jako usrećilo, zašto joj to ne može priuštit? Zašto je tako sebičan? Zašto me tjera da ga mrzim?
Nikada mu neću oprostiti ako joj se nešto dogodi, a ona ga nikad više ne zagrli. Borac je moja majka, svašta je doživjela, i trebalo je živjeti s tim. Kad je vidim, nemam prava da se bunim, ni tužim. Stisni zube i goni. To je najmanje što zaslužuje.
Ja ću učiniti sve da joj priuštim u penziji sve ono o čemu sanja cijeli život. Ljubav, obitelj, smijeh i mir.
A brate moj, nadam se da ćeš nekim čudom čuti moj vapaj da joj pružiš ono što joj duguješ.
Ovo je moj brat i volim ga no matter what!
Post je objavljen 27.09.2007. u 23:00 sati.