Ljudi u Dalmaciji postali su okrutni i bezobzirni prema starijima.
Upravitelj našeg nebodera danima je prolazio, čak i stajao u liftu pored mene, ne pozdravljajući, a kad sam mu to spočitnula, samo je rekao "Čudni ste vi stari, to se više ne radi"!
Supruga moga sina neki je dan rekla : "Ma kako ti se hoće ići na liječničke preglede!"
A danas mi liječnik specijalist za osteoporozu na završetku pregleda veli : "Možda se vidimo na kontroli za 18 mjeseci".
No najviše me pogodio jučerašnji događaj. On me potakao da napišem ovaj post. Nakon dužeg vremena, odlučila sam prošetati do ovdašnjeg fakulteta. Doduše, tamo više nema mojih kolega, i oni i ja smo u mirovini, a mlađe, sadašnje djelatnike ne poznam. Svojedobno smo dosta surađivali, i sad stigne poneki poziv na zanimljiva predavanja poneke katedre. Da ne duljim, pokucala sam na poznata vrata i predstavila se mladoj kolegici. Pogledala me je svisoka, kao da se pita "A koji tebe vrag amo nosi?", ne samo da me nije ponudila da sjednem, nego me nije ni ljubezno pogledala ni sa mnom izmijenila koju kurtoaznu rečenicu. Izašla sam van ošamućena.
No neće me takvi postupci slomiti. Ne dam se ja! Njima za inat, još ću više šetati, planinariti, čitati, raditi kolače, pisati blogove, ukratko – bit ću upotrebljiva.
A što vi o tome mislite?
Post je objavljen 27.09.2007. u 17:38 sati.