Pregled posta

Čevo, čevitis i čevanje

Nakon skromnog Lubenjaka, Čevo nam je definitivno podigao moral. Baš sam napisala i Šumarki, koja se čudi što je Lubenjak uopće i upisan u HPO dnevnik. Ma, neka bude, nije bed, kad bi inače vidjeli taj dio Hrvatske... vjerojatno nikad! HPS ovako malo reklamira i te manje poznate dijelove Hrvatske. No, dajte, ljudi na terenu iz Grebengrad-društva, malo se potrudite... pa ne možete ovako neozbiljni i pasivni biti... Ili, recite, nema više zainteresiranih za održavanje, prepustit ćemo to nekom drugom i - ok! Pošteno! A ne ovako amaterski...

No, dobro, vratimo se mi na vrh Čevo kojeg možete vidjeti na doljnoj slici. Sunce je taman bilo na zapadu pa nismo imali šanse za opaliti neku atraktivniju fotku...



Inače, od Lubenjaka do Čeve postoji markirana staza, ide se nekih 2,30 h, ali mi smo se morali vratiti po automobil u Mađarevo, tako da smo odlučili ići autom do sela Podevčevo i od tog sela gore na vrh Čevo. Vjerojatno nije loše prošetati od Lubenjaka do Čeve. No, prvo se raspitajte za stanje markacija, a i netko vas treba čekati s druge strane, ako ste s autom.






Kad dođete u to selo, imate, zapravo, tri startne pozicije. Mi smo se držali dr. Poljakovih uputa, iako ste mogli ići i drugim putevima. Poljak nas je uputio od velike okuke u selu (tu ćete naći neku trgovinu i frizerski na uglu) pa prema vrhu. Evo te velike okuke gdje možete parkirati.





Inače, mogli smo već i prije te okuke krenuti u brdo, no, nismo se usudili osloniti se samo na upute lokalnog stanovnštva. Svi su jako ljubazni. Sletilo se njih pet da nam pomogne parkirati, nude svoja dvorišta, ma, stvarno simpatični! Mi nismo parkirali na tom parkingu na gornjoj fotograifji, već smo ušli u ulicu i tamo parkirali u dvorištu jedne simpatične tete.

Ovdje možete vidjeti, ako koga zanima, ulaske na početnu poziciju. Crveno je glavna cesta. Mi smo išli stazom 1, koju preporučuje Poljak. Druga ulica počinje s nekim vjerskim spomenikom, ne možete promašiti skretanje, a treća je točno od birtije uz cestu. Zapravo, ta od birtije bi bila najkraća. Jer smo mi podno Čeve, kad smo već krenuli s penjanjem, zapravo se ohoho vratili prema tim pozicijama i tek onda krenuli prema gore.




Sve je odlično, sočno i gusto markirano.

Iznenadit ćete se, ali uspon je malo strmiji i garant ćete se zadihati. Iako Poljak kaže da vam treba od sela 1,30 treba manje! Nekih 45-50 minuta od ove ulice broj 1. Prvo ćete malo kroz vinograde, onda u šumu i idete stazom koja je u prvom dijelu serpentinasta. U početku nije tako strma, no što dalje odmičete dosta se ukosila! Po kiši nemojte ni pomišljati ići gore!

Blizu vrha izlazite na "sedlo", kako kaže Poljak. Lijevo gore vam je sam vrh Čevo, a desno, malo niže je tzv. Mali Čevo. I tu vam je jedini vidikovac koji ćete na Čevi dobiti. I lijep je. zgodno mjesto za odmoriti se i fotkati. Ako niste znali, Čevu zovu "zagorski Klek". Valjda Mali Čevo podsjeća na one Klekčice. Čevčice su fine, isplati se popeti. Ne očekujte spektakularni pogled, ali simpa djeluje... Vidite Varaždin, Čakovec, okolna sela, riječicu Bednju.





Na vrhu smo upoznali simpatičan par iz Varaždina, vole skitati po okolnim brdima, ali nisu učlanjeni niti u jedno društvo. Malo smo razmijenili iskustva, kako to već ide. Uvijek su mi slatka ta nenadana i draga poznanstva s ljudima po vrhovima. Posebno mi se svidjelo što su komotni kao mi, jer smo se tamo svi skupa našli negdje oko 17h. Izlupala ja sve svoje dnevnike i sad je na red došao izbor mjesta klope!

I pitamo mi njih gdje da idemo fino nešto domaće papati, kako to već volimo raditi. Preporučili su nam dva restorana, tj. dvije hiže kako kažu. E već mi se dugo nije dogodilo da mi je netko preporučio nešto što me oborilo s nogu i to u obje varijante! Svaka čast za preporuku i nadam se da ćemo se vidjeti s tim ljudima na Vincekovom da im osobno prenesemo naše oduševljenje preporukama.

Prva je preporuka bila Kneginečka hiža u mjestu Kneginečki ili tako nešto. Oduševili smo se!



Sve je u rustikalnom stilu, razno-raznih detalja, fini parking... mislim, je to sve kičasto, ali meni se svidjelo! Prvo vidiš da je puno truda i novaca uloženo, drugo, to je, vjerojatno, dio njihove tradicije pa makar i u malo kičastoj formi! No, ono što me dodatno oduševilo bilo je jako ljubazno osoblje. Nažalost, nije bilo mjesta, svatovi su zauzeli jedan dio, drugi pretrpan drugim gostima, a meni je bilo hladno za sjediti na terasi. No, konobar je s nama lijepo porazgovarao, dočekao nas i ispratio, ponudio šta ima i ispričao se što nema ništa drugo. Baš lijepo! Čista petica za komunikaciju s gostima!

Evo detalja sa standardnim - Isusekom! Baš je fora i drukčije! Da pamtiš cijeli život, hehe...



Ništa, krenemo mi u drugu preporuku... putem nađemo tablu "janjetina 140 kn" i odmah se polakomimo, no, ipak smo odlučili biti jaki i pogledati traženi restač - Zlatne gorice! A tek što nas je tamo čekalo iznenađenje. Malo je nespretno za naći restoran. Trebate doći do Turčina i onda tamo udesno na neki rotor pa ćete vjerojatno prvi put krivo ubosti skretanje, pitajte nekog! Postoje table, ali nedostaju na jedno dva ključna mjesta. Uglavnom, morate se popeti na brdašće tik do Turčina pa se tako nekako orijentirajte! Restoran je na brdu i ima prekrasan pogled. Veliki parking i nekoliko zgrada. Zapravo je to zeleno imanje!





Unutra sve jako fino uređeno, opet, nije moj stil kako bih ja uredila restoran, ali vidiš puno para i netko se, zaista, potrudio da to sve bude tako kako je! Sve je podijeljeno u nekoliko odvojenih prostora, neobično! I tu konobari fantastični! Ne znam jel to nešto do ovog kraja, da je ugostiteljstvo tu takva tradicija, ali ne znam kad sam zadnji put našla ovako iznimno pristojne konobare! Svaka čast i blago gazdi na takvom izboru.

Svi konobari ljubazni, dobro odgojeni, pristojni, pričaju više jezika (bili neki stranci), sjajno iznenađenje! Svi te u prolazu pozdravljaju, zahvaljuju, ma, ono! Nemam više riječi hvale! Mnogi bi konobari trebali tamo na obuku.

Uvijek kad komentiram restorane, mislim da sam previše sitničava, da pretjeram u strogoći ocjenjivanja, ali kad vidim na primjeru ovog restorana da-se-itekako-može biti ovako dobar, onda stvaaarno! Zlatne gorice su definitivno podigle sve kriterije!


A tek klopa! S nogu me oborio meni! Naime, takvih kreativnih fora s imenima i nazivima jela ima da smo se bi pokidali od smijeha i oduševljenja! "Riba s korjenčićima" su lignje! Ali oni to sve kažu na njihovom lokalnom dijalektu, ja to ne mogu ponoviti... "Prilozi" nisu prilozi, nego "Nekaj za priložiti" i tako! L u d o! Bravo za ideju, samouvjerenost i maštovitost! Tko se to dosjetio svaka mu čast. Izbor jela jako neobičan, ima raznih jela i, na naše čuđenje, uopće nisu skupa! Nevjerojatno nešto! Ja sam se odlučila za juhu s koprivama i gljivama (kombinirah hehe), svježu pastrvu s prilozima i neko domaće vino, ne sjećam se više imena. Ubila sam se od hrane, pola nisam mogla pojesti. E, da, bio je i aperitiv dobrodošlice, tako se to radi! Fina medovina, inače ne pijem te jake aperitive, ali ovo je bilo fakat fino!







Kad budem sljedeći put došla u ovaj kraj, definitivno dolazim u Turčin, Zlatna gorica je fantastična! Blago onima koji su mu blizu, hehe...

P.S. Grickam paški sir dok pišem ovaj post, ajme, što je finaaaa...

Vrh: Ne znam visinu, moram provjeriti. Markacije: Sočne, guste, pravilno raspoređene. Za pohvalu. Žig: Metalni i crveni. Vrijeme do vrha: Manje od sata. Temperatura: U šumi ste, hladovina. Opasnosti: Nikako po kiši gore, odroni, uska staza, šumski put, strmo. Životinje: Psi u selu. Vidikovac: Korektan, nešto niže od vrha. Sve u svemu: Okej.

Post je objavljen 26.09.2007. u 13:36 sati.