Marketing
O čemu ti je post?
(by anna)
Pita me Srodna Duša.
To ti je post koji nastaje kad ti se ne gleda TV. Ne čitaju novine/knjiga, ne surfa netom, ne priča sa ljudima preko internetskih pomagala...Volim što sam uvijek raspoložena da kuckam i pišem nešto pa ću zato reći: „Živio blog!“. Bila sam sad kod seka Tripleta i Srodne Duše i kamo sreće da živimo skupa, čini mi se da bi mi život proticao u smijehu...Triplet je predložila nešto ozbiljno na tu temu sad u subotu, ali bojim se da ću zalutati i početi spominjati komunu, usvajanje jednog djeteta, udaje, putovanja, neuspjeh u ljubavi...i bojim se da ću se tako zapetljati da ni ja na kraju neću znati o čemu sam pisala. Zadržaću se na ovoj valnoj dužini koja me kinji cijeli dan.
Recimo sad u subotu. Sunce dovoljno jako da smo samo u džemperima Benettonovih boja, vesele kao i obično, nas četiri i cijeli dan ispred nas...Prvo odemo do mjesta gdje su Triplet i Srodna Dusa prije par mjeseci kupile laptop kojem je sada trebalo preusmjeravanje. Odemo u radnju gdje su kupile i upustimo se u priču sa prodavačem/informatičarem/stručnjakom za software, ne baš i za mreže/...tako se vrtimo, prilazi mi Triplet i šapće: „Znaš ko je ovo?“ odmahujem glavom, kaže: „M. iz ulice, sjećaš se?“ Voljela bih da ste mi vidjeli facu...Hej, pa ja sam u njega bila zaljubljena prije 13 godina!! Pa čak kad je otišao iz Sarajeva, ja sam patila par mjeseci za njim...i sad ga nisam prepoznala? Ne mogu da vjerujem! Kaže Triplet, hoćeš tako za pet godina kad vidiš Bivšeg, reći: „Uhh, poznat mi je, de me ono podsjeti ko je ono ovaj?“ Rekoh: „Prvo, bezobrazna si, drugo, nije isključeno“ I onda smo se počele smijati. Ja stvarno imam problema sa pamćenjem lica, ali iskreno, mislila sam da M. neću nikada zaboraviti, stid me i pročitati zapise iz dnevnika, dok sam patila i rezala vene za njim...O maj gad!!
Hoću reći da ti život tako obrne situaciju koju si u određenom trenutku u životu smatrala smrtno ozbiljnom. Postavi ti je tako, taj život, da ti se čini da si zalutala u skeč Top Liste Nadrealista, paradoksalno i smiješno nadasve zaključiš, da nije vrijedilo biti toliko smrtno ozbiljan u životu.
Kao recimo ova situacija...
U subotu mi se ženi brat. I mislim da poslije te svadbe ne želim da čujem za riječ vjenčanje, pa makar i ja bila ta koja se udaje...
Zašto u stresnim situacijama, kada ima još malo vremena da se sve stigne napraviti a da zadovoljava predviđene kriterije...zašto tada ljudi pucaju po šavovima? Pa dođe do toga da se izvlače najrazličitije teme iz prošlosti i zdušno se onda nabijaju na nos. Ko prije kome stigne. Rekao bi čovjek da jedan takav sretan događaj u životu, treba da izmami lale i leptiriće iz cjelokupne familije koja učestvuje u organiziranju samog vjenčanja...ali ne. Opet, paradoks, ali izgleda da nešto najljepše je u stanju da izmami najgore iz ljudi.
Tako jedna dalja rodica koja se našla da mi kaže kako se ne slaže sa odabirom žene moga brata, kako sumnja da će se bilo šta dobro iz toga roditi...što je vrlo, vrlo neukusno ako pođemo od činjenice da je bratova buduća žena trudna i što svi skupa iščekujemo malog Darija kao nešto najljepše na svijetu što se može dogoditi. Ili recimo, današnja provala nezadovoljstva kod najdraže mi tetke. Apsolutno će joj sutra biti krivo...ali eto.
Stvarno, ne razumijem ljude. Ok, ako ćemo tako gledati, crno-bijelo, bilo šta u životu što kreneš napraviti, može završiti neuspjehom. Međutim isto tako može biti i završiti bolje nego što si i mislila i nadala se. Zar ne? Između uspjeha i neuspjeha je tako tanka nit koja ih razdvaja da se ja uvijek više koncentrišem na ono što ostaje kada eliminišeš to dvoje. Ono što ostaje zove se nada.
I ako ništa drugo, trebalo bi reći, ok, ako i krene po lošem, ja ću biti tu za tebe, ne brini...barem bih ja tako rekla. Nekad, zaista mislim da ja živim u svom balončiću od sapunice (ima još par ljudi koje poznajem, za koje isto mogu reći da žive u tim balončićima...pa si tako mašemo) te da vjerujem nekim normama i pravilima dobrog kućnog odgoja prije svega, pa onda i svim drugim pristojnim i –ne boj-se-neću-ti-zabiti-nož-u-leđa- interakcijama i međuljudskim odnosima. I sve više sam tog mišljenja da ljudi iz balončića, se nikako ne uklapaju u vrijeme u kojem žive. Sad bih opet rado spomenula komunu, ali neću. Želim samo reći:
Nervoza će proći, vjenčanje će proći, život će proći a mene je strah da ću na kraju zaključiti da definitivno nije vrijedilo biti toliko smrtno ozbiljan u životu.
Post je objavljen 25.09.2007. u 23:14 sati.