Još se u mom malom kraju
usred mjesta rijeka pije,
u zvjezdanom zagrljaju
rastu djeca,san ih grije.
A iz neba niz vis plavi
planine se k zemlji ruše
kroz oblake što se pjene
i gromove što mrak krše.
Ne luči se:što je zemlja,
što je nebo,što je ptica,
što je čovjek,što je drvo-
svi imaju ista lica.
Otrgni me od zavisti:
tame uma,
i drveće ovdje pati
od trauma.
Koliko ljudi u samoći
gradskoj gnjije,
ni u pustinji tako sam
čovjek nije.
Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim.Da te dišem.
Da te snim.
Što je život?Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.
Post je objavljen 25.09.2007. u 20:23 sati.