Kazualitet kauzaliteta AKA Slučajnost uzroka
Iz Famaguste je krenuo među posljednjima... Bolnog hoda, kretao se na kraju kolone... znao je da, kada stigne u Nikoziju... da... tada će sve biti drugačije...
Dok su napuštali grad, pogledom je pratio crne, kišonosne oblake na dalekom horizontu... Međutim, oni mu više nisu zadavali briga... želio je da konačno pljusne kiša, da kroz neukrotivu grmljavimu i spasonosnu kišu doživi katarzu koja mu je, kao i svima ostalima bila potrebna... ali, katarze nije bilo... ma koliko ona bila potrebita...
Iako baš nije bilo ni vrijeme, a niti mjesto, nije mogao odoljeti proučavanju krajolika kojim je hodao... Njegove su iscrpljene i bolne noge gazile očajno vruć kamen koji je prijetio drobljenjem pod prevrućim Suncem... pokušao je procijeniti hoće li tmasti oblaci rashladiti kamen... nije bio siguran...
Premda mu je kroz glavu prolazilo na tisuće misli, nije mislio na sebe... kao i toliko puta prije toga, mislio je na sve one koje je sreo putem, a konačno, i u gradu koji je ostajao iza njega... u svojoj umrtvljenoj i užasnutoj konačnosti... Beskonačnost... kako je doumiti... kako doumiti bezvremeno, bestežinsko, beskonačno...
Već ga je sama pomisao na Beskonačnost pothranjivala sablasnom panikom... Grašci znoja ni u kom slučaju nisu izostali, oni su gravitacijski težili ka njegovom licu... Međutim, oni nisu bili rezultanta gotovo nepodnošljive sparine, dapače... jasno su ocrtavali njegovo stanje duha i svijesti...
Bez obzira na nepodnošljive bolove koji su parali njegovo tijelo, trebalo je hodati... hodati dalje... prema već unaprijed zacrtanom cilju... A činilo se da cilj svakim korakom biva sve udaljeniji, nikako bliži... i linija se horizonta, kao u svojevrsnoj izmaglici sparine, topila, pretapala, izmicala... kao neki pradavno viđeni pejsaž kojega je, pokušavajući ga obgrliti rukama, uporno ispuštao iz ruku... Ognjica je uzimala svoj danak... i on je tonuo u svoj suton, premda je bilo tek rano poslijepodne...
Kako izmaći ognjici tijela? Kako izmaći ognjici koja je uništavala njegovu dušu, koja je dosezala samu njegovu bit?...
Odgovor je uporno tražio, ne mogavši ga nikako naći...
I dok su mu se misli gubile u bezdanu između sna i jave, ukazao mu se lik nepoznate Žene... koja mu se smiješila, zaogrnuta u svoju predugu, precrnu haljinu... koju je u pojasu vezala poširokom trakom boje vina, onoga posebnoga Falernskog vina... ognjenocrne oči davale su mu nadu, lažnu... kao što je lažna bila i utjeha da će je dotaći, doživjeti je njemu blisku... da će, zajedno s njom odjahati u Svjetlost... da će se stopiti u Jedno, u Ništavilo, prstima stoput, pa i tisućuput isprepletenim, milujući se pogledima, očima... riječima... milujući se dahom koji će cvrčati i ključati kao svi pakleni vještičji napitci dovučeni s nekih slika koje će tek morati nastati od čovjeka koji će se tek jednoga dana, ipak [ (sigurno kao Smrt, sigurno kao utjeha Noći) nužno, nužno kao i sama bit svega što postoji po onome po čemu postoji, nužno kao Bitak, kao Vrijeme, ta prokleta neuhvativa lisica koja svojim crvenkasto-narančastim kitnjastim repom maše u suton... (smiraja, Noći mi dajte...) ], velim, ipak morati roditi, Bosch sum natus Hyeronimus appellatus(*1)... u paklenim mukama svoga snoviđenja sa Njom ali i bez Nje, s Ognjem i s Mačem, uz trublje strašne Apokalipse... s cvijetom onim prokletim žutim, SladunjavoMirišljavimCvijetomOdKogaMuSeOkrećeStomakIPo-vraćaMuSeJerStomakJeIzmučenLjudima... riječima... činima... da, činima i Činima... djelima... čudima... premnogim viđenim i tek ovlaš doživljenim bezgrešnim začećima kojih su pune mitologije Istoka, Juga... tražeći mir i utjehu kako Sjevera, tako i Zapada... svoje crkvice koja daruje spokoj Herojima, koja daruje san izmučenima, koja ne zna za patnju, u kojoj se sve poništava i sve klizi kao ruka koja uzima mač... kao ruka koja tijelu iz kojeg je potekla, a kojemu služi mora dati spokoj, pa makar i spokoj grijeha... vode, Vode mi dajte jer bez vode... bez Vode... učinite neka dođe... učinite da dođe već jednom... jer bez Nje mi nema života, a ni smrti mi nema... Života... Smrti... premnoga, prestrašna, preniska, pregrozomorna, preočajna, presevobuhvatna, presveobuzimajuća, prebogohulna djela... i nema... nema ničega... samo je Sjeta tu... i koračaj do Sna... i misao... Nje nema i nema... ali, zašto nema, kako nema kada je do prije jednoga trenutka bila ovdje... u svojoj predugoj, precrnoj haljini s pojasom boje onoga posebnoga vina iz Falerna; kome nema, zar meni, meni da je nema... oh, pa mora Je... mora Je biti... pa prepuknut ću, razlit ću se preko rubova mojih ravnica, preko hladnoga ruba semipermeabilnih stijeniki koje selektivno prihvaćaju Nešto, a selektivno ispuštaju Nešto Drugo... čemu šutnja, čemu mrki pogled, čemu zamišljenost, čemu Bogom prokleti očaj, a čemu i suze, čemu usklici potpomugnuti bolom, jer ova bol samo žari, ova bol pali, ova je bol Mač Ognjeni koji žari dušu, dušu koja želi samo Otpust... i Oprost... i Smiraj... i sladak san... zaborav... zaborav, mir... spokoj... spokoj zaborava... da ognjica već jednom stane... u svoj svojoj pošasti, da stane... konačno... definitivno... jer Duh je jak, ali Tijelo je slabo, a rana iznad njegova boka peče... ali on više ničega nije načisto svjesan... on ionako vidi samo Nju, koja sjedi pred vratima njegova osobnog pakla, i koja mu otvara vrata, iza kojih seže pogled duboko, duboko, duboko... u ponor... u nepovrat... u...
I dok padaše, i glavom muklo i bolno dodirivaše već pod Suncem dobrano izmrvjeni kamen koji mu čelo sijekaše, koljena mu više ne klecaše... za Život ne bijaše, niti za Smrt bijaše, i gledaše on, samoga sebe gledaše i pogled mu vrludaše i vidješe, očima ne... duhom vidješe krpe kojima noge obmotaše, noge bolne, prekrvave i patne... i tada, odjednom, ni to više ne vidjaše...
Odmah mu u pomoć bijahu priskočili njegov odani ratni drug, Humbert od Melka, s kojime Bertrand de Granmercy bijaše bio izvojevao premnoge pobjede, kao i Otton de Grandson, i oni ga bijahu položili na kola koja bijahu vukla dva izgladnjela magarčića...
'Non mihi, Domine... non mihi, sed...'(*2) pomislio je Bertrand; ali misao se bijaše prekinula, i on više ničega ne bijaše svjesan... samo kroz duh, on bijaše vidio sumrak, i Mjesec, i zvijezde... I zavežljaje koji bijahu prikupljeni na brzinu, sa smirnom, zlatom i tamijanom u njihovim nutrinama...
U Nikoziju su stigli u sumrak trećega dana nakon pada Tira... Bilo je to 22. svibnja 1291. godine... Bertrandovo je izmučeno tijelo još samo tankom, nesigurnom crvenom niti bilo vezano uz ovaj svijet, ma koliko nesavršen on bio, ipak jedini Svijet kojega je Bertrand poznavao... Njegov je oporavak bio dug i mukotrpan... a tek nakon dobrih šest tjedana, bio je koliko-toliko pokretan... Šest tjedana muke i grizodušja radi napuštanja Tira... No, što su drugo mogli učiniti? Uzeti Baussant(*3) u ruke i sjuriti se isukanih mačeva u višetisućglavo mamelučko mnoštvo???
Iako ga je Veliki Meštar Templarskoga Reda, Thibaud Gaudin, često posjećivao, nikada se nije zadržao s Bertrandom u dužem razgovoru... njihov je razgovor bio izmjenjivanje prigodnih, ali i toplih riječi, želja za brzim oporavkom...
Mjeseci su tekli, ponekad izuzetno sporo, a ponekad izuzetno frenetično i brzo... Nakon oporavka, Bertrand de Granmercy se posvećivao duhovnoj i tjelesnoj okrepi meditacijom i vrlo napornim tjelovježbama...
Božić mu te godine, ipak nije donio nikakvo olakšanje... A početkom 1292., umro je Veliki Meštar… Njegov je nasljednik, Jacques de Molay, bio izabran u proljeće te iste godine… I on je, odmah nakon izbora, sastavio plan prema kojem je Bertrand morao djelovati…
Maudit(*4)
U najvećoj su tajnosti petorica najeksponiranijih članova Templarskog Reda, među kojima su bili i Bertrand de Granmercy, kao i Veliki Meštar de Molay, krenuli malom trgovačkom galijom iz Famaguste za La Vallettu… kako bi se zaštitili od neželjenih pogleda drugih putnika, putovali su incognito(*5), odjeveni u skromnu, strogu odjeću, zaogrnuti crnim, teškim plaštevima… putovali su pod okriljem noći…
I tada je, negdje na pola puta između Famaguste i La Vallette, dok je stajao na palubi gledajući kako galija polako klizi mirnim morem konca srpnja 1292. ljeta, Bertrand, vojvoda od Granmercya spazio krhko lice, obasjano srebrnkastim mjesečevim svjetlom… bila je to Ona…
Ona Koja Je Oduvijek Bila, Koja Jest I Koja Će Zauvijek Biti…
Aurora Pilar de Mendoza y Orientes, kći vikonta od Mendoze, stajala je uz bočnu ogradu galije i zamišljeno gledala Mjesec, koji je gledao nju, obasjavajući je nevjerojatnom količinom srebrnog svjetla... I gledali su se, Mjesec i Ona, licem u lice... stajali su, netremice se gledajući u jednoj nadzemaljskoj i mističnoj seansi, koja je trajala izuzetno dugo, sve dok je Bertrand nije prekinuo, rekavši:
BD: - Ti znaš tko sam ja, ali ja ne znam tko si Ti...
AP: - Da... Ti si moj vitez...
BD: - A tko si Ti?
AP: - Ja sam žena... Tvoja Žena...
BD: - Kako se zoveš, Ženo?
AP: - Aurora... Aurora Pilar...
BD: - Uistinu... Ti jesi moja Žena...
I tada je Bertrand, vojvoda od Granmercya, spustio svoju otežalu ruku, iscrpljenu premnogim borbama, ali i njegovim unutarnjim previranjima, na Njenu ruku... a Ona je Bertrandovu ruku prihvatila... mirno i ponosno... kao ruku onoga kojeg je oduvijek čekala...
I sve je bilo dobro... sve je bilo u savršenom redu...
Bertrand je znao da to mirno, a opet egzaltirano stanje njegova duha nije moglo dugo trajati... Valjalo je stići do La Vallete, naći se s ostalima, spasiti ono što se spasiti dalo... Ali, La Valletta je bila, još uvijek, miljama i miljama daleko... a Ona je bila blizu... tako blizu.... i on ju je osjećao... tako intenzivno... tako bilzu... i prsti su im se ponovno isprepleli, kao što su im isprepleteni oduvijek i bili...
* * *
Sakupljeni u kući Velikog Meštra Hospitalaca, Bertrand je, stojeći uz de Molaya, njemu je i drugima prisegao na vječnu vjernost... dobio je zadatak, njemu toliko težak i mučan, pa opet... Bertrand je jednostavno znao da ga mora, ali i da ga želi ispuniti...
Bolilo ga je do njegove same srži to što su od njega tražili... a tražili su da se odrekne svoje templarske sudbine, te da se, kukavički prerušen u halje malteškog viteza, suoči s ostatkom svoga života... kao renegat, kao izopćenik... kao onaj koji je pogazio svoju riječ, koji je napustio svoje mjesto u Redu... on to nije želio... iako su mu tako naredili... Zatražio je vode, da umije svoje ruke, da spere ljagu sa svojega lica... Zašto??? Zašto su izabrali baš njega??? Odgovora, naravno nije bilo... Slučajnost??? Međutim, Bertrand u slučajnosti nije vjerovao... i pokorio se... krotko... bezpogovorno...
U posebnom je ritualu pranja imaginarno-krvavo-crvene boje sa svojih ruku, pokušao je sa sebe sprati svu krv ovoga svijeta... neuspješno... prokleto neuspješno...
I sam se osjećao takvim... okrvavljenih ruku... i osjećao je da je proklet za sva vremena.... in Seacula Saeculorum...
To je bio uzrok svemu... a taj je uzrok, u svojoj osnovi bio, na neki način, nasumičan... slučajan... koliko to samo može biti, promatran kroz prizmu čina izvučenoga iz konteksta...
Krug se upravo začarao... Uzroci su bili poznati, a posljedice... one nipošto nisu bile, niti će ikada biti slučajne... Jer prokletstvo ne podlježe pravilima kazualiteta...
A bio je proklet...
Maudit!(*6)
Litfiba
Di notte voglio entrare nei segreti tuoi
E voglio costruire una fortezza senza inganni
Saro' il corto circuito nella stanza dei bottoni
E sciogliero' i veleni delle tue decisioni
Di notte voglio ballare nella televisione
Truccarmi da pallone e poi raccontarvi tutto
Tutto tutto sulla mafia
Tutto tutto sulla P2
E l'Europa che ci fa "Ciao"
Pizze pazze e corruzione
Euromafia da esportazione
Tutto tutto sul mio fegato
Tutto tutto, tutto e niente...
Je suis maudit, maudit, maudit
maudit, maudit, maudit
Je suis maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit
E via il guinzaglio
Di notte voglio entrare nei segreti tuoi
E li voglio raccontare alla gente che s'inganna
Di notte voglio ballare nella stanza dei bottoni
staccare tutti i fili delle tue decisioni
Staccare tutti i fili con la tua benedizione
Tutto sulla chiesa in Africa,
Tutto tutto sull'obiezione,
E le stragi senza nome,
Tutte passano da Roma
Pizze pazze e corruzione
Tuttotutto sul mio fegato
tutto tutto, tutto e niente...
Jo soi maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit
Jo soi maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit
E via il guinzaglio
Je suis maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit
Je suis maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit
E non e' tutto!
Dirti
Tutto tutto sui veleni
E i segreti del Vaticano,
Tutto tutto sulle elezioni,
Tutto tutto su noi coglioni
Tutto tutto, tutto e niente...
Autoelogi e insabbiamenti,
Funerali, tutti presenti
I politici e la malavita, i politici e la bella vita
Tutto tutto, tutto e niente...
Je suis maudit,
Maudit, maudit
Je suis maudit,
Ma-ma-ma-maudit
Je suis maudit,
Ma-ma-ma-maudit
Maudit, maudit, demode'
Dirti tutto tutto
* * *
Andro se probudio, teške, natrule duše... i zakašljao je, hripavim glasom... i znao je da ništa više neće... da ništa više ne može biti isto... a Aurora Pilar je nestala, u začaranom krugu Prostora i Vremena... i on nije znao tko je Ona... nije je mogao prepoznati... Da li je Ona, u stvari, Meganina svojevrsna reinkarnacija???
Ne... nije... jamačno nije...
Mašio se kutije cigareta i krenuo pušiti... opušci su se nizali u pepeljari kao osakaćena trupla...
Tada se sjetio prethodne noći, sjetio se Megan... i onoga prekrasnog, sveprožimajućeg osjećaja... Što mu se to desilo??? Što taj okrutan san, uopće, znači??? Odgovora, naravno, nije bilo...
No, shvatio je nešto...
Kao i Bertrand de Granmercy, i Andro je shvatio da je preuzeo templarski pečat, pečat kojega više nikada nije smio nositi, stoga se zavjetovao da će do kraja svoje svjetovne egzistencije nositi malteške insignije, insignije viteza Hospitalca...
---------
(*1) lat. – Bosch rođen sam, Hyeronimus nazvan
(*2) lat. – Ne meni, Gospode, ne meni već...
(*3) staro-fran. – # 1) od riječi Vaut Cent = vrijedi (za) stotinu; Baussant je templarska zastava, a njegovo samo ime simbolizira vojnu snagu templarskih vitezova za koje se govorilo da jedan vitez vrijedi kao stotinu bilo neprijateljskih, bilo prijateljskih vojnika; # 2) podjeljen u dva dijela, dvodjelni; templarska zastava, sastavljena od dva jednaka dijela i to od bijele plohe, nešto veće, koja se najčešće nalazi iznad crne plohe (rjeđe: obrnuto), a koja simbolizira, čak i različitom veličinom, pobjedu Dobra nad Zlim. Postojala je i inačica u trokutastom obliku, isto tako podjeljena na bijelu i crnu polovicu, s završecima u formi lastina repa.
(*4) fran. - proklet
(*5) lat. – u tajnosti
(*6) tal. / fran. – tekst pjesme (prijevod: A. D.)
Proklet!
Litfiba
Noću želim ući u tvoje tajne
I želim sagraditi tvrđavu bez varki
Bit ću kratki spoj u sobi dugmadi
I otopit ću otrove tvojih odluka
Noću želim plesati u televizoru
Prerušiti se u loptu i onda vam sve ispričati
Sve, baš sve o mafiji
Sve, baš sve o loži P2
I o Europi koja nam maše 'Ciao'
Lude pizze i korupcija
Euromafija za izvoz
Sve, baš sve o mojoj jetri
Sve, baš sve, sve i ništa...
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
I bacam povodac!
Noću želim ući u tvoje tajne
I ispričati ih ljudima koji se zavaravaju
Noću želim plesati u sobi dugmadi
Raskinuti sve niti tvojih odluka
Raskinuti sve niti s tvojim blagoslovom
Sve o crkvi u Africi
I sve o prigovoru savijesti
I o pokoljima bez imena
Baš svi prolaze kroz Rim
Lude pizze i korupcija
Sve, baš sve o mojoj jetri
Sve, baš sve, sve i ništa...
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
I bacam povodac!
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
I to nije sve!
Reći ću ti
Sve o otrovima
I o tajnama Vatikana
Sve, baš sve o izborima
Sve, baš sve o nama mudonjama
Sve, baš sve, sve i ništa
Samohvale i pokrivanja pijeskom
Pogrebi, svi su prisutni
Političari i zločinci, političari i glamour
Sve, baš sve, sve i ništa
Ja sam proklet,
Proklet, proklet
Ja sam proklet.
Pro-pro-pro-proklet
Ja sam proklet,
Pro-pro-pro-proklet
Proklet, proklet, demode
Reći ti sve, baš sve
Post je objavljen 25.09.2007. u 00:32 sati.