Na jednoj slici baka i djed drže malu curicu. Sjećam se, pitala sam baku:“To sam ja?“, a ona je rekla:“Ne, to je Livija“. Za nju znam već jako dugo, a saznala sam to kad sam bila jako mala. Nikad nisam postavljala pitanja o njoj i o tom prvom braku; nije da me previše zanima, ali htjela bih znati nešto više o njoj. Vidjela sam ju samo jednom u životu, davno. Ne sjećam se kako je izgledala, ni je li bila lijepa; sjećam se samo plave, ravne kose do ramena. Sjećam se da sam ju slušala što govori,ali ne znam točno o čemu je pričala. Valjda je odgovarala na pitanja kako je ona, što radi i kako joj je u školi. To je trajalo kratko, negdje 15-ak minuta. Nije mi previše značilo to da sam ju vidjela, ali taj dan nikada ne ću zaboraviti. Nisam razgovarala s njom, nije me ništa pitala,a tada je išla u srednju školu. Znam da je starija od mene oko 10 godina. Ne doživljavam ju kao svoju sestru, zapravo , ne doživljavam ju nikako. Ne osjećam ništa prema njoj, a za to je ona kriva. Zna gdje živim, a nikad nije došla, nije ni pokušala. Nikad ju nije zanimao dio obitelji koji je izgubila kad je bila dijete. Vjerojatno su joj napričali ruže stvari o nama, a ona je u to povjerovala. Na neki ju način mogu razumjeti, možda ju čak i žalim. Ona je odavno punoljetna osoba pa i da je htjela mogla me pronaći. Da ju sretnem na ulici, ne bih je prepoznala (nije li to žalosno?); a da mi kojim slučajem dođe na kućna vrata, pustila bih ju unutra i poslušala ju. Ona sada vjerojatno ima svoju obitelj i živi (ne znam gdje), očito je da joj nije previše stalo da nas upozna kao ni meni da nju upoznam. Meni je svejedno; ako ona hoće-može, a ako ne će-ne mora.I još jedna sitnica; osim mene ima još jednu mlađu sestru kojoj sigurno niti ime ne zna.
Post je objavljen 24.09.2007. u 11:28 sati.