Dakle… Agram… drugi i finalni dio…
Nešto za atmosferu…
Moon Over Bourbon Street
Sting
There's a moon over Bourbon Street tonight
I see faces as they pass beneath the pale lamplight
I've no choice but to follow that call
The bright lights, the people, and the moon and all
I pray everyday to be strong
For I know what I do must be wrong
Oh you'll never see my shade or hear the sound of my feet
While there's a moon over Bourbon Street
It was many years ago that I became what I am
I was trapped in this life like an innocent lamb
Now I can only show my face at noon
And you'll only see me walking by the light of the moon
The brim of my hat hides the eye of a beast
I've the face of a sinner but the hands of a priest
Oh you'll never see my shade or hear the sound of my feet
While there's a moon over Bourbon Street
She walks everyday through the streets of New Orleans
She's innocent and young from a family of means
I have stood many times outside her window at night
To struggle with my instinct in the pale moonlight
How could I be this way when I pray to God above
I must love what I destroy and destroy the thing I love
Oh you'll never see my shade or hear the sound of my feet
While there's a moon over Bourbon Street
Friday's Night Fever... Hehehe...
Te se je petkove večeri Kazimierz našao s dvojicom prijatelja, i krenuše oni u noćni pohod… Našli su se na trgu Burze, kod vodoskoka… i susret je bio susret trojice pravih, dugogodišnjih prijatelja koji se, istina Bog, nisu vidjeli već nekoliko godina, ali su… bez obzira na sve to… nastavili razgovor točno na onom mjestu gdje su stali… Hodajući Jurišićevom prema Placu, komentirali su veselo, stare i nove dogodovštine…
Grad je Kazimierz doživio drugačije no ikada do sada… ipak je to bio, na neki način, insajderski pogled na Grad… a i Kazimierz je znao da neki grad možeš doživjeti samo prenoćivši u njemu… i veselilo ga je to novo iskustvo…
Otišli su do ‘Pinte’, pivnice koja je svojom rustikalnom atmosferom Kazimierzu savršeno odgovarala… Mjesto je toliko blizu Trga, u najstrožem centru Grada, a opet tako daleko…
I priča se nastavljala kroz reminiscencije, kroz podsjećanja na stare, dobre dane njihova 23-godišnjeg prijateljstva, koje se kalilo kroz dobro i kroz loše… no ipak, prvenstveno kroz dobro… I Kazimierz se osjećao savršeno opušteno, mirno i veselo… i crno pivo je savršeno odgovaralo… i sjećao se svega… i smijao se kako se nije smijao već premnoge godine… uistinu premnoge… I sve je bilo dobro… sve je bilo u savršenom redu…
Kada su ih konačno, u ponoć, pomeli na ulicu, otišli su dvadesetak metara dalje, do Krleže… i tamo nastavili, samo što se tema počela zaokretati ka globalnoj politici… tako normalno… tako predvidivo… tako – svojstveno njima…
I složili su se, iako se nisu štedjeli sučeljavati argumentima da će se, u dogledno vrijeme dogoditi kako slijedi:
Ad 1.) Da će Europa biti osuđena na kvartar – pomalo opasna teza koju je promovirao Kazimierz… međutim, ostala su se dvojica svesrdno s njome složila
Ad 2.) Da će nas kinezi preplaviti… što je samo pitanje vremena
Ad 3.) Da je Europi jedini spas da s Rusijom i sjevernom Afrikom stvori svojevrsnu Super-Državu, kako bi se oduprla Dalekom Istoku, i to čistom Logikom Velikih Brojki
Ad 4.) Da će Sjeverna Amerika, ako se ne trgne i to na brzu-brzinu, polako ali sigurno, otići u krasni klinac
Ad 5.) Da je sve to skupa jedno veliko sranje… na što je Kazimierz reako da mu cijela ta priča sve više i više liči na Orwelovu 1984., na tri Super-Države… dvije od njih ratuju protiv treće, i to naizmjenično… uz pojavnost brisanja povijesnog pamćenja…
* * *
Subotnje je jutro došlo brzo… prekrasno je vrijeme i Kazimierzovo tiho zadovoljstvo svime donijelo mir u njegovo jutarnje ispijanje kave, negdje na kraju Tkalče… A nakon toga, Kožarskom, pa stubama do Markova trga, a onda, pored Vlade… nizbrdo… uz rub Tuškanca… pa preko Frankopanske do Maršalova trga… i natrag, preko Tesline do Dolca… voće se ponovno caklilo, ispolirano do visokog, gotovo kromiranog sjaja… Kazimierz je promatrao piramidalnu strukturu njegovog slaganja… čak su i krumpiri bili tako poslagani… Kumice su vabile na pokus robe… Kazimierz je vjerovao da su opuzenske mandarine uistinu slatke i sočne, a da su breskve stvarno vinogradske…
I have to indulge myself… pomislio je Kazimierz u sebi, netom prije nego što je to izrekao na glas… Želio je pokloniti si nešto… i nedugo zatim, u parfumeriji Importanne Galerije na Iblerovom trgu, kupio si je Cartierov Déclaration… Kazimierz je oduvijek obožavao parfeme… to je bila ona nota Pisces-Taurus, koju je on namjerno, svjesno i suvereno odabrao za samoga sebe… I sada je osjećao bogati miris koji se savršeno upio u njegovu kožu…
The Quest
Kazimierz Kažiprstowsky je te subote ujutro telefonski razgovarao sa sestrom. U pozadini je čuo veselo čavrljanje njegove nećake (Mali Mišek, 3.5 god. :)) ), i njegova mu je nećaka jednostavno morala nešto reći… priupitati ga…
MM: - Bok…
KK: - Bok, Mišek… Kako si mi?
MM: - Dobro… Ujkić?…
KK: - Molim, Mišek…
MM: - A si mi kupio nekakavu igračkicu???
KK: - Budem, Mišek… znaš da tebi tvoj ujkić uvijek nešto kupi kada je na putu…
MM: - Da…
KK: - Ajde bok, Mišek… sutra dođem kući…
MM: - Bok, Ujkić…
I počela je frenetična potraga…
Sting - The Dream of the Blue Turtles
Bertrand de Granmercy je, u svoj svojoj templarskoj slavi tražio svoga Svetoga Graala… The Quest for the Holy Grail… Njegov Graal, pehar Josipa od Arimateje, kojeg je Andro doživljavao onako kako mu je intimno odgovaralo, kroz ironični i pomalo humoristični prizvuk filma ‘Indiana Jones & The Last Crusade’, Kazimierz Kažiprstowsky je vidio na sličan način, ali i pomalo izdignuto iznad samog banalnog, materijalnog svijeta… Što je to Graal??? Vjerojatno svatko ima svoj, intimni odgovor na to pitanje… a Kazimierzu je taj odgovor ležao u činjenici da Malome Mišeku treba naći njenog Graala - Igračkicu… a to nije jednostavan posao… to je upravo to… Die Suche nach ‘Das Schpielzeug’(*1)… Svaki je put ta potraga postajala sve kompleksnija, zamršenija, zahtjevnija; ali i sve manje banalna i svakodnevna… Prerastala je sam čin kupovine, postajala je simbolom… i Kazimierz je, ne bez muke, uspio naći Igračkicu koju Mali Mišek još nije imao… plišanoga Slonića Tonića, koji se (BTW. ovo je vrlo bitno :) ) odrješito glasao na pritisak na njegov stomačić… i Kazimierz je znao da je to dobar izbor… jer nije svaka igračkica Igračkica, kao što ni svaki pehar nije Graal… dapače, Graal je samo jedan, a isto vrijedi i za Igračkicu… i na taj način, Potraga je postajala svaki puta sve neuspješnija, kako bi, u bliskoj budućnosti koju je Kazimierz već mogao dosegnuti pogledom, već vrlo vidljivo bila osuđena na neuspjeh propasti… Kako bi potvrdio odabir, izabrao je još jednu sitnicu, za koju je znao da ne može pogriješiti… maleni prsten s Mickey Mousom, kojega je Mali Mišek jako, jako volio…
Kada je, idućeg jutra Mali Mišek došao i užurbano pozdravio Baku, Dedu i Ujkića, odmah je požurila do Mjesta Za Novu Igračku… već davno ranije definiranog… i Slonić Tonić je stajao tamo, veselo iščekujući reakciju, koja, dakako, nije izostala… Neprocjenjiv smješak Malog Mišeka odao je njeno zadovoljstvo i potvrdio dobar odabir Igračkice… njeno je odobravanje bilo podcrtano pusom koju je Ujkić dobio… A pusa je bila Mišekovo veliko blago koje je ona ljubomorno čuvala, raspolažući njime izuzetno parsimoniozno…
MM: - Ujkić… hvala ti na Igračkici…
KK: - Molim, Mišek… Ti se sviđa???
MM: - Da… [i tu je uslijedila pusa]
KK: - A što ti je ljepše? Slonić Tonić ili Mickeyev prsten?
Odluka je bila teška, no ipak je, na koncu, pala:
MM: - Prstenić…
KK: - A šta si ti Ujkiću? Maaaalli…
MM: - Mali Mišekkk…
Igrala se sa Slonićem Tonićem, a prstenčić je još dugo, dugo vrtila na prstiću…
I Kazimierz je, odlazeći na kavu, počeo razmišljati… Koji je njegov Graal???
Sjećao se, kao mali, Graal mu je bio onaj fenomenalni električni vlakić kojeg je prije 30-ak godina proizvodila Mehanotehnika Izola… kojeg je tako davno imao… i koji se negdje zagubio… a možda je u neko doba i bio poklonjen nekom drugom Malom Čovjeku…
Ali sada??? Sada???
Odgovor se nametnuo sam… bez mnogo riječi, bez ikakve pompe i patetike… Jer Graal to ni u kom slučaju nije… jer je Graal u svoj svojoj veličanstvenosti samo Jedan... i to Fantastično Jednostavan… Nepretenciozan…
Jer Graal je Ona…
I sjetio se desetak scena koje je doživio na izletu u Prijedstolnicu… i kojih ga je, bilo poprilično sram… Kazimierz, dakako, nije nikakav ljepotan, nikakav macho tip… međutim… u tih je nekoliko dana osjetio, na svome tijelu i na svome licu, ispitivačke poglede desetak žena… i proživio susret pogledima s 4-5 od njih…
Tada je i shvatio da, kroz svu suptilnu i jako izraženu intuiciju koja im je atavistički prirođena, žene mogu cijeniti one i samo one muškarce koji se osjećaju dobro sa samima sobom… one koji su sigurni u same sebe… one koji znaju što žele…
I sjetio se da je, u petak poslije podne, dok je tražio Internet caffe iz kojega bi mogao poslati mail i napisati post vidio jednu vrlo lijepu djevojku... ženu… koja ga je promatrala s neskrivenim smješkom… bez skrivenih primisli… jednostavno i meko… i koja mu se otvoreno nasmiješila… i kojoj se on nasmiješio… a zatim se okrenuo… i otišao…
Jer, u tom momentu (ali i kasnije…), taj mu događaj nije značilo apsolutno ništa…
Da… Kazimierz je već dugo vrijeme znao što neće, ali je sada, konačno i nepogrešivo, znao što hoće…
Ad metalla!(*2) Da!!! U slatke okove, u okove Ljubavi!!!
I on je znao, nepogrešivo točno… konačno i savršeno… da ne želi nikoga drugoga… nikoga osim Nje… Forever & Ever & Evermore… I sve druge žene nisu više bile bitne… Ništa više nije bilo bitno… Osim Nje…
I to je, samo i isključivo Njoj, u mislima i rekao…
I have my eyes only for You…
I Punctum.(*3)
Zaključak: shvatiti... da… ali i… prihvatiti činjenično stanje stvari… I tada je sve postalo savršeno jednostavno i jasno… Kazimierz nije bio samo zaljubljen… on je volio Nju... tiho i meko...
I za sve one… koji su tražili i, konačno, našli… ali i za one koji ipak, bez obzira na sve… nastavljaju svoju Potragu za Graalom:
Seekers Who Are Lovers
Cocteau Twins
Brush by gracefully
A love as big as a risk
Fills you up
And you can't look on
The breath of God in my mouth
A love you can taste
God get some paste
He and I, breath to breath
Clothed in saliva
Healing thru your arm
I can't stop hungering for the worst
I forgot the use
My head fall out the sky
And crashed into my palms
Jesus God Valentine
Love
On the tip of it
The old rivers lack of other sweet scents
So sweet
You are a woman just as you are a man
Creeping on the Gas
Is a magic love, like,
Like a Flights, clouded peak
I was choking on the blood
Whose camouflages, lack of soul
Whose misty fire, muses soul
Kneeling by the harm
Which is promising the way
His poor essence, under the truth
love and heart polish itself
I slid my heels but slowly ran
So send Lucifer into hell
Dok se vraćao s kave kući, prisjetio se pjesme iz noćašnjeg posta… Suzanne… i srsi su mu jednostavno, a snažno, počeli kolati tijelom…
I sve je bilo dobro… sve je bilo u savršenom redu…
---------
(*1) njem. - Potraga za ‘Igračkom’
(*2) lat. - U okove!
(*3) lat. - Točka (u smislu intrepunkcijskog znaka, Op. A.)
Post je objavljen 24.09.2007. u 00:33 sati.