Netko je jednom usporedio našu civilizaciju s čovjekom koji je skočio s jako visoke zgrade. Vanjskom promatraču je odmah jasno da neće dobro završiti, no tom čovjeku koji je padao činilo se da leti i bio je stvarno optimističan glede svojeg padanja (zamislite full visoku zgradu, ali ne beskonačno visoku). Tako je i s nama. Čini se - sve je ok. Ako i nije, neće se ništa dogoditi za mog života i sl. Ali činjenica je da propadamo i da ćemo se jednog lijepog dana konačno pomiriti sa prirodom (odnosno neće nas više biti, a možda ni prirode). Ima jedna dobra izjava u Matrixu kad agent S. izjavi kako sva bića na Zemlji imaju neki smisao i egzistiraju po zakonima prirode, a jedino se čovjek nikako tu ne uklapa, te da nas može usporediti samo s virusom (razmnožavanje i uništavanje). Ako gledate globalno, to je stvarno istina. Gubi se vjera, gubi se ljubav, gubi se altruizam, cilj opravdava sredstva, totalno sranje... Zašto je to tako? Možda zato što smo na ovom materijalističkom putu već blizu cilja i to nas ne ispunjava. Zadali smo si krive smjernice. Imamo krivi sustav vrijednosti.
Iako se u posljednje vrijeme došlo do nekih znanstvenih otkrića koja žele pojam kultura povezati i sa nekim životinjama, ona je ipak najviše produkt čovjeka. Pod prirodom se kod čovjeka razumijevaju sve njegove urođene osobine, a pod kulturom njegova osobnim zalaganjem i stvaralaštvom ostvarena ličnost. Čovjek je u kulturi pronašao ono što mu je u prirodi bilo uskraćeno. Prema položaju očiju reklo bi se da je čovjek grabežljivac, ali priroda ga nije obdarila niti velikim oštrim zubima, niti pandžama, niti nekom velikom brzinom, osjetila su nam sva slabije izoštrena nego u većine životinja… Znači, u prirodi bi bez naše dosjetljivosti bili već odavno izumrli. Čovjek si je napravio svoj umjetni svijet gdje ne vrijede prirodni zakoni, nego zakoni čovjeka. Iako si čovjek laska kako je kultiviranjem prirode istu oplemenio, u stvari režemo granu na kojoj sjedimo što se i vidi na ekološko-globalnom planu. Čovjek je kroz kulturu sebe uzdigao iznad ostalih bića na Zemlji, ali istovremeno i ugrozio čitavi sustav. No ljudi se razvijaju. Nietzsche je rekao da smo razapeti luk između životinje i nadčovjeka. Dakle, samo smo jedna stepenica u stepeništu razvoja čovjeka.
Čovjek na neki način strši na ovoj planeti jer „iskače“ iz prirodnih okvira. Svi oblici života i priroda su u harmoničnom odnosu za razliku od čovjeka koji pokušava zaobići prirodne zakone ili ih makar prilagoditi (podrediti) sebi. To činimo kulturom. Čovjek je možda nepopravljivo poremetio prirodni sustav ne bi li ga pobijedio. Ali zaboravljamo da smo i prirodno biće, te da bez prirode ne bi postojali.
Naravno imamo mi i onu lijepu, duhovnu stranu, ali nerijetko je zatomljujemo, jer u ovom svijetu trenutno nema puno mjesta za "takve stvari". Ali stvari se mijenjaju...
Ovaj put nije pravi, ali... idemo još samo jedan korak, još samo jedan,.... možda je ipak pravi....., pa već toliko idemo ovim putem: zar ćemo ga sada napustiti? I sve ono što su nas učili? I sve vrijednosti koje su nam utkali?
Preispitajmo malo te vrijednosti i taj put!!
Post je objavljen 23.09.2007. u 21:16 sati.