Pregled posta

Zašto je SDP-ov program za obrazovanje STRATEŠKI PROMAŠEN – pojašnjenje

„Živahan“ post sam objavio neki dan :-))))).

Završio je na naslovnici blog.hr-a, prvi je na listi preporučenih dnevnika na pollitika.com, a i diskusija se zahuktava (doduše, tako je bilo prva dva tri dana, sad je posve presahnula, pa evo i novog poticaj ;-).

U postu sam obećao executive summary a dobili ste ... Heh, zar ste stvarno mislili da je ono najduže što mogu ?

Prepare for a jolly ride.

Najprije, pohvala brzoj reakciji Marije Lugarić koja je svojim komentarom pojasnila neke detalje. Ali, manje više svi komentatori se slažu da je osnovni problem upravo NEDOSTATAK DETALJA. Marija sa svoje strane ukazuje da je to bio 15-minutni politički govor i da tu detaljima nije mjesto. Odlično ! Znači ima nade jer detalji samo što nisu (a ja već oštrim noževe za budući post ;-).

Pa kaže:

Doista, nisam to baš elaborirao. Da citiram sam sebe :-):


Ovo prvo dvoje je (skoro) jedno te isto (što su sigurno i čitatelji primjetili ;-) i u svom postu sam se na barem pet mjesta osvrnuo na nedostatak detalja. Ali, o „strateški krivom usmjerenju“ se nisam nigdje baš eksplicite očitovao.

Pa evo pojašnjenja (podužeg)...

Krenuti ćemo od definicije problema, a po mom mišljenju, DVA su osnovna STRATEŠKA problema hrvatskog (visokog) obrazovanja:
1) kronična potfinanciranost obrazovanja u cjelini.
2) loša kvaliteta „usluge“ koju studenti dobivaju od svojih fakulteta.

Jasno je da su ta dva problema povezana. A problem (i osnovna pogreška) SDP-a je što misli da OBA problema može riješiti JEDNOSTAVNIM POVEĆANJEM FINANCIRANJA. I pri tome zauzimaju stav: „“Mi ćemo (relativno značajno !) povećati financiranje, ali će zato redovito studiranje biti besplatno.“

Prije nego što krenem u seciranje zašto takvo rješenje nije (dovoljno) dobro, moram se osvrnuti na signifikantnost riječi redovito, a na što mi je ukazala Marija Lugarić u svom komentaru. Naime, pod redovitim studiranjem SDP podrazumijeva, jel'te redovito studiranje, odnosno redovno upisivanje godine za godinom !!!

Iz čega slijedi logičan zaključak:

Studenti koji padnu godinu će PLAĆATI ŠKOLARINU, čak i po SDP-u !!!

Eeeeeeee.

Ooooooo.

Aaaaaaaa !!!

Netko će reći da je to sasvim normalno i da u tome nema nikakvog problema. Ono što ja znam iz osobnog iskustva je da se ti planovi neće nimalo svidjeti studentskoj populaciji. U vrijeme kad sam ja bio student ('93-'97) padalo se naveliko, rekao bih da je bar 60-70 % studenata „roknulo“ koju godinu. Uostalom, prosjek trajanja studiranja od 7 godina sasvim dovoljno govori.
Srećom, uvođenje Bolonjskog procesa je (bar na FERu) značajno popravila taj aspekt studiranja. Jer, na FERu se (na prve tri godine studija po Bolonji – ne vrijedi za sadašnju 4. i 5. godinu koji još odrađuju „po starom“!) studira kao u srednjoj školi (mi smo jedan od onih koji Bolonju ne fejkaju – na toj listi su mi za sada samo FER i Matematički odjel PMF-a – primam sugestije).
Obavezna predavanja, domaće zadaće, polaganje predmeta preko dva kolokvija i završnog ispita na kraju, nema više klasičnih „rokova“ (ljetni, jesenski, zimski !) – ako ne zadovoljiš na ta tri ispita, dogodine upisuješ predmet ponovo. I nekako su se studenti kao uozbiljili. A možda smo samo, u želji da ih što više prođe, degradirali kriterije (jesmo :-( - ali to je tema za poseban post).

Ovdje se, međutim, javlja još jedan problem. Naime, Bolonja je uvela rusvaj u standardno poimanje „studentske godine“. Jedan od njenih osnovnih ciljeva je fleksibilnost – pružanje širokog skupa izbornih predmeta te pružanje izbora studentu da ih upisuje i polaže svojim tempom (i redoslijedom !). Uvedeni su preduvjeti pa tako studenti koji nisu položili recimo Matematiku I, ne mogu upisati Matematiku II, ali zato mogu upisati neki drugi predmet.
Stoga se opravdano postavlja pitanje što se misli pod „redovitim studiranjem“. Ipak, ako to definiramo kao polaganje SVIH upisanih ispita u tom semestru, tada imam prilično pouzdan podatak - takvih je na FERu najviše 50 % !!!

Opala !!!

Na godini je 600-700 studenata a od onih pola koji „padnu“ ćemo naplatiti školarinu !!!

Yupiiiii !!!

Realna cijena školarine na FERu je negdje oko 30-35.000 kn (po student godini). A trenutna je (što plaćaju studenti koji nisu u kvoti MZT) 7.000 kn. Pa da izračunamo: 350 (pola studenata koji padnu) x 5 (broj godina studija – 3 dodiplomski + 2 diplomske za M.Sc.) x 7.000 = 12,25 milijuna kn godišnje.

YUPIIIIIII !!!

Odma šaljem mail dekanu da šalje okružnicu na svi@fer.hr „GLASAJMO ZA SDP“ :-)))))

Kad bolje razmislim, pa to je pravi škandal in d mejking !!! Zamislite, neodgovornih studenata koji studiraju po 6, 7, 8 ili 10 godina SE ODRIČE ČAK I SDP !!! A solidarnost, a „druga“ (treća, četvrta, ...) prilika, a jednakost ...

Ccccc, kamo ide ova država ;-)

Sto mu debeljuškastih praščića, imao sam sasvim druge teme za elaboriranje, ali ponilo me u neočekivanom smjeru. A nije loše otvoriti sa malom „afericom“ ;-) Jedina negativna posljedica je da to znači da će ovo opet biti duuuugi post.

A ako ćemo pričti onako ozbiljnije, ja osobno nemam ama baš ništa spomenutog SDP-ovog plana. Taj potez je long overdue (ie, trebalo ga je daaaavno napraviti). Ali problem je što čak i u slučaju da SDP doista „nagazi“ nesavjesne studente i od njih (bar djelomično !) nadoknadi troškove njihove neodgovornosti, svejedno neće biti dosta novaca da se hrvatsko obrazovanje učini dovoljno kvalitetnim.

To je moje klasična lamentacija u kojoj se uvijek spomene i Švedska :-), i tu procjenu baziram gotovo potpuno na svome iskustvu. Već 10 godina radim na FERu kao asistent i (donekle !) znam kako stoje stvari. Tako recimo, znam da FER pripada barem u Top 10 % hrvatskih fakulteta (a i bolje, ali da ne pretjerujem ;-). Organizacijski, kvalitetom kadra. O tome nema zbora.

I da budem iskren, 50 % više šoldi bi FER-u BILO SASVIM DOVOLJNO da se izdigne na al pari nivo s najboljim evropskim sveučilištima !!! Ali, hoće li FER dobiti te novce u SDP-ovom „valu investicija“ u koji se kunu ?

NEĆE, i to baš zato jer je već u Top 10 % !!!

Dat' će se drugima, koji imaju puno toga za nadoknaditi i kojima 50 %-tno povećanje neće biti ni blizu dosta. VEĆ DANAS SE FER 50 % FINANCIRA IZ VLASTITIH PRIHODA !!!

U ovaj kontekst se lijepo uklapaju priče o „integraciji Sveučilišta“. Takve priče su za FER anatema !!! Sinonim za „uzeti ćemo vama još malo, kad ste tako produktivni – ionako imate tri puta više nego drugi“. Da se razumijemo, integracija Sveučilišta ima opravdane administracijske, logističke i organizacijske razloge, tome nema spora i ukoliko se želi postići da hrvatska znanost i visoko školstvo dade svoj doprinos razvitku Hrvatske koordinacija među fakultetima (kako znanstvena tako i ona s edukativnom komponentom) se mora poboljšati.

Ali ako to znači sapeti FER u aršin onih drugih 90 %, onda HVALA NA PONUDI, ALI NE HVALA !!!

I, onda, di ćemo naći novce ?

Na to pitanje odgovor treba potražiti zajedno s odgovorom na problem broj 2), jer „kvaliteta usluge“ koju fakulteti pružaju svojim „korisnicima“ (studentima) je KLJUČ !!! A SDP ide po standardnoj socijaldemokratsko-liberalno-ljevičarskoj „throw money at problem“ („daj im šolde i nadaj se najboljemu“.

Ali to NEĆE IĆI !!!

Hoće li se smanjiti broj situacija „kada student pokuca na zatvorena vrata“ (čest problem i sa Zvonom Radikalnim, nažalost), hoće li se dovoljno povećati motiviranost nastavničkog osoblja u prenošenju znanja na studente ?

Ja sam izrazito skeptičan :-(

Da se razumijemo, povećanje financiranja može ići sa „preduvjetima“ tipa – dobiti ćete toliko i toliko više šoldi, ali će vam grupe na predavanjima biti 50 ljudi. Ali, s obzirom na percepciju cjelokupne javnosti da nam je visoko obrazovanje u silnim problemima i da su silno opterećeni (što je donekle, ali samo donekle, i točno) čak i značajno povećanje (a 50 % JEST značajno povećanje u odnosu na planiranih 10,5 mlrd kuna za 2007. !!!) neće biti dovoljno.

Uostalom, u to su se najbolje uvjerili Britanci sa svojim NHS (National Health Service – njihov HZZO, u neku ruku) za koji su u zadnjih 5-6 godina silno povećali ulaganja, a dobili mali „povrat na investiciju“ (jest, liste čekanja su se nešto smanjile, ali mizerno u odnosu na povećanje financiranja !). A ako Gordon Brown sa svojim top-down centraliziranim pristupom i targeting-om (što bi mi rekli „uvođenje standarda“) nije uspio dobiti value for money – zaboravite da će to uspjeti Hrvatskoj !!!

FORGET IT – IT AIN'T GONNA HAPPEN !!!

TOČKA !!!

I zato je SDP-ov program STRATEŠKI PROMAŠEN !!!

Krivo postavljen sustav visokog školstva će dodatno uložena sredstva progutati, a studentima će i dalje (pre)ostati iste standardne žalopojke o profesorima koje ili nije briga ili ne znaju prenijeti znanje, o predmetima koji se nisu ažurirali 10,20 ili 30 godina, o nepostojanju nastavnih materijala, o ...

Yap, općenito gledajući, država stvarno ima bad record ako pričamo o poboljšanju „kvalitete usluge“. Zašto je tome tako, zna svatko s dva razreda osnovne ekonomske škole - do poboljšanja „usluge“ se najbolje dolazi preko tržišnih mehanizama !!!

Sad će svi graknuti – ŠKOLARINE !!!

Buuu !

Vjerojatno nema riječi koja više potpaljuje buntovno raspoloženje u studentskoj populaciji. Ali, prije nego se posvetimo financijskim aspektima (koji su, sasvim KRIVO, u središtu diskusije o školarinama), ajmo najprije nešto više reći o jednom drugom, i po meni važnijem aspektu svake tržišne interakcije.

UGOVOR !!!

„Kakav sad crni ugovor ?!!!“

Lijepo, ugovor.
Mi i danas u visokom školstvu imamo „dvije stranke“: studente i fakultet. A da li danas studenti imaju „ugovor o kvaliteti usluge“ sa svojim fakultetima ? Ne baš, već imaju statute i pravilnike. Iako bi to na prvi pogled izgledalo gotovo jednako dobro, stvar je malo drugačija. Jer ti pravilnici su poprilično uopćeno napisani (uostalom pisali su ih profesori s tih fakulteta) i u njima se ne poklanja baš puno pažnje „kvaliteti usluge“. Doduše, posvemašnja apatija studentske populacije je uzrok toga da i ono malo što bi mogli „izganjati“ često prolazi neiskorišteno (a ima i časnih iznimaka).

Rješenje se nameće samo po sebi - na državnom nivou propisati bolje statute i pravilnike koji bi značajno pridonijeli poboljšanju usluge koju studenti dobivaju !!!

NEMA ŠANSE !!! NI TEORIJSKE !!!

A ako SDP kaže da će oni to napraviti, onda ili lažu, ili pojma nemaju kako danas izgleda visoko školstvo u Hrvatskoj :-)))). Država to jednostavno ne može provesti. I to je problem s kojim se, u ovoj ili onoj formi susreći svi sustavi visokog obrazovanja u Evropi !!!

Ima li nade ?

Apsolutno ima, ali inicijativa mora doći od samih fakulteta !!! Pojednostavljeno do maksimuma, potrebno je postaviti takav sustav visokog školstva u kojem će sami fakulteti biti motivirani (i potaknuti) da unaprijeđuju kvalitetu obrazovanja koje pružaju svojim studentima.
Takva motivacija svakako postoji i danas i vidljiva je u onim (mnogobrojnim ?) primjerima profesora i asistenata koji s guštom i entuzijazmom rade svoj posao (a Zvone Radikalni je u toj skupini malo in, a malo out - ovisno o tome koliko sam „ljut“ na sistem ;-). Ali, oslanjanje na entuzijazam pojedinaca NEĆE BITI DOVOLJNO, i poticanje takve motivacije se u sustav mora ugraditi na STRUKTURNOM NIVOU.

Hm, kako to „nema motivacije“. Što ne bi poboljšali stvari sada ?

Pa nisu ludi !!!

Zašto ? Ili, preciznije rečeno:

ZBOG KOJIH „KORISNIKA“ ???

Jer, nisu korisnici fakulteta STUDENTI koji ga pohađaju !!!! Jedini „korisnik“ je Ministarstvo znanosti koje daje pare !!!

I tu dolazimo do poante priče i već spominjane izreke „poklonjenom konju se ne gleda u zube“. Imamo sustav u kojem se ultimativne korisnike (ie. studente) (skoro) ništa ne pita !!! A njihove „interese“ zastupa MZT.

DRŽAVA (SDP kad dođe na vlast ;-) ZNA NAJBOLJE !!!

E ne zna !!!

Ima li ko zna ?

ZNA HNS !!!
(citat iz knjige Radimira Čačića „Ostvarenja“, poglavlje IV, stranica 362. - dostupno na ovdje (ali pazite, PDF 9,36 Mb !!!))

Eto ga !!!

Duuuugo je Zvone Radikalni razmišljao o formuliranju mog (idealnog ;-) „programa za visoko obrazovanje“. A ovdje je to BRILJANTNO formulirano u jednoj jedinoj rečenici.

I zato je naslov ovog posta mogao biti: „ODLUKA JE PALA, glasam za HNS“

Jer, ko zna čitati, iz te rečenice mu je sve jasno. Iako to eksplicite ne kaže, ali s HNS-om školarine ulaze u igru :-).
Konačno sam dobio odgovor na „pitanje svih pitanja“ !!!
Konačno stranka koja ima muda reći „dame i gospodo, populizam jest popularan, ali mi nećemo tako – obrazovanje moramo radikalno poboljšati, a školarine su neizostavan dio rješenja !!!“.

Već vidim - diže se bunt, studentska populacija se budi iz mrtvila, a iz zadnjih redova se čuje:

„JESI LI TI, ZVONE RADIKALNI, NORMALAN ???!!!! TI BI DA SVI PLAĆAJU ŠKOLARINU ????“

Ne, ne baš svi, ali većina !

... (blink)

„Ovaj skroz prolup'o! Odeeee!“

Neću pretjerati ako kažem da bi otprilike ovakva bila reakcija 90 % studenata. Ma što 90 %, 99 % studenata bi tako reagiralo. U situaciji kada je većini obitelji ogroman financijski problem uopće poslati djecu na studij (osim u slučaju kad je eto odabrani fakultet u mjestu boravka !), tražiti od njih da svake godine smisle dodatnih 5, 6 ili 10 tisuća kuna za plaćanje školarine JE TOTALNI NONSENS I BUDALAŠTINA !!!

Točno tako !!!

Ali to ni u kojem slučaju nije ono o čemu ja pričam !!!

Jer u „Zvoninom svijetu s idealnim sustavom visokog obrazovanja“ „plaćanje školarine“ se obavlja stavljanjem jednog potpisa na „Ugovor o kreditiranju“ s „Državnom agencijom za stipendiranje“ prilikom upisivanja na fakultet.

TOČKA !!!

Nikakve tisuće kuna ne treba iskeširati prilikom upisa, što sada moraju svi oni koji se upisuju izvan kvote MZT-a (i to u većini slučajeva direktno iz svog džepa, iako su se banke malo trgnule u zadnje vrijeme) !!! Nedavni post zorno ilustrira o čemu se radi.

Dakle, „samo“ jedan potpis !!!

Ali, make no mistake, taj potpis definitivno ima svoju cijenu jer on znači preuzimanje obveze da se novac posuđen za kreditiranje školarine VRATI jednog dana.

Znači, „standardno“ hrvatsko rješenje – KREDIT.

Naravno, ne bilo kakav kredit (a pogotovo ne poput onih deračkih kakve danas banke u Hrvatskoj dijele šakom i kapom !). Nisam ekonomski stručnjak, ali neke osnovne karakteristike mogu onako „puknuti iz šuba“:
- mala kamatna stopa – recimo 2-3 % (vezano uz inflaciju !) + 0.5 % (iz čega bi se financirali troškovi organizacije). Ukratko, najjeftiniji mogući kredit, a da država ne gubi novce (naravno, postoji oportunitetni trošak jer bi se moglo zaraditi da se taj novac uložio u nešto drugo – ali ...)
- poček - povrat kredita počinje po zaposlenju
- dostupan svima - nikakav kolateral, nikakvi jamci. Za uzimanje kredita dovoljna je SAMO OSOBNA iskaznica ! Jer, za razliku od banaka, država uvijek može (barem u uređenim državama) naplatiti svoje dugove.

Osnovno pitanje je – DA LI JE TO ZA BUDUĆE STUDENTE PUNO ???

Prije detaljnog posvećivanja financijskim aspekt takvog kredita, netko će uočiti potencijalni problem: „Pazi ti lukavaca - fakulteti će i dalje dobivati lovu od MZT-a, a još će dobiti priliku dodatno derati studente sa školarinama“.

A NE NE NE !!!

Sačuvaj Bože, jer bi to onda bilo ekvivalentno across the board povećanju financiranja, što nas nikako ne vodi ka cilju povećanja kvalitete usluge. Dva su razloga zašto ne:
Prvo – odnos između studenta i fakulteta se iz temelja mijenja ! Jer, iako se radi o (automatskom) kreditu, student definitivno PLAĆA svoj studij i samom tom činjenicom cijela priča dobiva novi moment.
Drugo – fakulteti ni u kojem slučaju neće imati potpuno odriješene ruke prilikom određivanja školarina i pri tome će trebati biti VRLO PAŽLJIVI (o tome više nešto kasnije).

U situaciji u kojoj se danas nalaze hrvatski fakulteti, a uzimajući u obzir platežnu moć građana, više je nego očigledno da se mora nastaviti financiranje fakulteta i od strane MZT-a. Realna cijena školarine po studentu je sada reda veličine 30.000 kn – kad se pogleda koliko MZT (u prosjeku) financira fakultete – a školarina takvog iznosa je out of the question !!! Dakle, školarina koju plaća student za fakultet predstavlja SAMO DODATAK na osnovni iznos financiranja koji plaća MZT.

A kako sada izgleda sustav financiranja MZT-a (ovo je već digresija na digresiju, ali posložiti će se, obećavam) ?

Ukratko – RUSVAJ !!! Već se par godina pokušavaju dogovoriti MZT, Sveučilište i fakulteti !!! Sada je to gungula u kojoj se ne zna ko pije a ko plaća (spominje se neki lump sum, neki fakulteti dobijaju duplo više od drugih i slično – cijenjeni ap će svakako ovdje dati konstruktivan „opis“ situacije ;-).

A rješenje je radikalna promjena cjelokupnog sustava financiranja !!!

„Moja“ ideja je da se, sa strane države i u pogledu iznosa financiranja, za ustanove visokog obrazovanja ustanovi level field for all . Odnosno, iznos financiranja koji je direktno proporcionalan broju studenata. Da malo preokrenem staru narodnu poslovicu, koliko muzike (studenata) toliko para.

Doduše, ja ću prvi priznati da to baš ne bi moglo TAKO radikalno :-). Postoje izuzeci, i to (relatvno) mogobrojni. Npr. umjetničke akademije, zatim fakulteti koji moraju imati skupe laboratorije i slično. Pri tome bi trebalo uzeti u obzir i stanje „fizičkih“ resursa (zgrade i oprema) za pojedine fakultete. Naime, jasno je da financiranje proporcionalno sa mjerom „student-godina“ može pokrivati samo varijabilne troškove obrazovanja, a nikako ne i (ili barem ne u početku) „infrastrukturne investicije“.

Što znači da ne mora uvijek biti 1 : 1, već se može i donekle skalirati (što bi značilo da student na nekim fakultetima „vrijedi“ malo više ili malo manje šoldi, gledajući sa strane MZT). Naravno, čim u igru ulaze izuzeci koje bi trebalo dogovoriti, dolazi do problema. Kako bi se hendlali ti izuzeci bi uvelike odredilo uspješnost ovakvog pristupa. Međutim, ima i jedna izrazito pozitivna stvar u toj priči. Naime, stvar je TRANSPARENTNA. Svaki fakultet ima svoj „broj“ (mjeru, faktor, kako hoćete). Pa tako faktor 1,2 znači da se po studentu dobije 20 % više financiranja od strane MZTa.

Transparentno da transparentnije ne može biti – za usporedbu „važnosti“ je dovoljan pogled na rang listu fakulteta, a koju bi MZT trebao imati odmah na naslovnoj stranici svog web site-a. Zašto ? Probajte danas naći na njihovim web stranicama podatke o financiranju. Recimo, tako elementaran podatak poput „Koliko novaca dobija FER godišnje od MZT-a ?“. Nema šanse ! A na toj listi bi FER vjerojatno bio negdje pri dnu, s koeficijentom 0,5, što bi možda ponukalo nekoga da se zapita je li područje IT tehnologija i energetike doista tako nevažno u ovoj državi.

Još bolja stvar je što bi se cijela stvar (transfer novaca MZT -> fakultet ) mogla organizacijski pojednostaviti UVOĐENJEM VAUČERA. Pa bi tako po maturi svaki maturant dobio vaučer sa, npr. 6 kupona po xx (recimo 25.000) kn. Za svaku godinu studiranja po jedan, uz mali bonus da se omogući i nešto ležerniji pristup studiranju (pa da recimo studentu pad jedne godine, ili semestra ne znači da će zadnju godinu morati platiti troškove sam u cjelosti). A i omogućiti besplatnu promjenu fakulteta (odradiš jednu godinu na FERu, vidiš da to nije za tebe, i onda se prebaciš na neki drugi studij – nema beda, i taj će do kraja biti financiran od MZT-a).
Naravno, ovdje se odmah može povući i egalitaristički argument – zašto bi vaučere dobivali samo oni koji idu na fakultet ? Zašto se, recimo ne bi mogli iskoristiti za dodatno stručno ili profesionalno usavršavanje ? Doista, ja osobno ne vidim razloga zašto ne, ali je sasvim drugo pitanje da li je naš državni aparat u stanju stvoriti sveobuhvatni regulatorni okvir za akreditiranje ustanova u kojima bi se mogao iskoristiti taj vaučer (još jedna tema za zaseban post !).

U svakom slučaju, uvođenjem vaučera se sa stajališta visokog školstva organizacijski stvar pojednostavljuje do ekstrema: koliko vaučera (odnosno kupona) fakultet ispostavi MZTu (ili Državnoj riznici, for that matter), toliko para dobije. TOČKA !

Time smo riješili interakciju fakulteta s državom :-) i sad se možemo vratiti na diskusiju o školarinama. Kolike bi one bile, i kakav bi dugotrajni financijski učinak njihovo uvođenje imalo na studente ?

Po pitanju iznosa, ja bih stvar postavio do kraja tržišno – odnosno, priznao fakultetu legitimno pravo da sam o tome odlučuje ! Ali, kao što smo već rekli, trebalo bi biti OPREZAN !
I, da riješimo jedan bitan detalj – školarine bi pogađale samo buduće studente !!! Sadašnjim studentima bi se apsolutno moralo omogućiti da studij završe po uvjetima koji su vrijedili na dan njihovog upisa. A s obzirom da bi reforma bila beneficijalna (poglavito u financijskom a slijedom toga i u svakom drugom smislu !) za fakultet u cjelini, a ne samo za novoupisane studente, moglo bi se „očekivati“ da bi trenutna studentska populacija mogla biti ZA (ili barem malo manje protiv ;-), s obzirom na „free riding“ koji mogu očekivati :-)))))

Kolika bi trebala biti školarina ? Nek' tržište odluči ! A ja mogu dati okvirnu procjenu za FER.

Na FERu bi školarina trebala biti 10.000 kn !!!

Odnosno, ukupno za 5 godina studija 50.000 kn. S time da bi se u „Zvoninom idealnom svijetu visokog obrazovanja“, M.Sc. studij na FERu trebao plaćati bar duplo više – u kojem slučaju bi i studenti mogli/trebali očekivati kvalitetniji prijenos znanja i veću posvećenost resursa (npr. uvođenje standarda 15-20 ljudi u studijskim grupama na „predavanjima“ - a za trenutni rusvaj oko M.Sc. dijela studija vidi ovdje !).

Elem, koliko bi kredit od 50.000 kn opteretio našeg studenta ? Ima ovdje mali alatić za izračun kamata i uz otplatu na 5 godina i kamatnu stopu 2,5 % ispadne anuitet 886 kn mjesečno. Naravno, ovo je do krajnosti pojednostavljena analiza jer bi trebalo diskontirati u budućnost (zbog počeka), a i ne plaća se cijeli iznos prve godine, itd, itd ...

Ali, neka bude i 1000 kn !

Opet jedno osnovno pitanje: da li znanje stečeno na FERu studentu vrijedi toliko da 5 godina po zaposlenju svaki mjesec otplaćuje tih 1000 kn kredita (i da mu ostane više nego što bi zarađivao da nije završio FER !)

Već danas je odgovor na to pitanje – APSOLUTNO DA !!!

Gotovo svi završeni studenti FER-a su u plusu za par tisuća kuna u odnosu na prosječnu plaću u Hrvatskoj (gotovo svi zato jer ima i onih koji od prvog dana zaposlenja „samo čekaju penziju“ – takvi uglavnom završe u IT sektorima državnih firmi, ali i oni nešto mrknu u fušu ;-). A njih 10 % za 5 godina dođe i u debelu +10.000 kn kategoriju (možda sam i poprilično potcijenio !)

Onda, je li to za studenta FER-a puno ?

NIJE ! I ko kaže da je, najmanje što se za njega može reći je da je free rider.

Ali, da li bi to bilo puno za, recimo, studenta na Filozofskom fakultetu koji se otprilike može nadati (samo) mjestu profesora u srednjoj školi ?

Eeee ...

BI.

Bilo bi puno !!! Što, s jedne strane, sasvim dovoljno govori o potcijenjenosti zanimanja vezanih uz obrazovanje u Hrvatskoj. Ali, s druge strane, na Filozofskom fakultetu bi školarina mogla biti i 5.000 kn. A mogla bi i država pripomoći pa dati bolji „faktor“ – recimo 1,2 za sve studije s „nastavničko/profesorskim“ karakterom (što bi značilo da student na Filozofskom, a time i sam fakultet, od države za svoj vaučer dobije 20 % više novaca nego student na FER-u).
I to bi bilo u redu. Jer FER to može i mora „nadoknaditi“ prodajom svog, tržišno vrlo privlačnog, znanja privredi. Novci koje FER zarađuje na svojim projektima su za profesore na Filozofskom fakultetu daleki san ali kvalitetno obrazovanje budućih nastavnika i profesora je jednako važno. Tu „tržišnu anomaliju“ bi država trebala ispraviti, a u ovdje predloženom okviru visokog školstva, ispravka se provodi jednostavno i transparentno.

I, što bi bio ultimativni cilj ovih reformi ?

DINAMIČNOST „TRŽIŠTA“ VISOKOG OBRAZOVANJA !!!

Jer, sadašnji sistem je sklerotičan i previše „znanstveno“ usmjeren s prerigidno postavljenom nastavničkom hijerarhijom (s kojim zidom će se i Zvone Radikalni uskoro sudariti ;-) !!! To jest u redu - ponekad i ponegdje. Generalno govoreći, skroz u redu bi bio 50 : 50 odnos između „važnosti“ znanosti i obrazovanja u današnjem sustavu visokog školstva.

Ali sada je 100 : 0 u korist znanosti !!!

Što to znači ? Evo konkretnog primjera – mog osobnog ;-).

Kao što sam već spomenuo, radim već 10 godina na FERu, i prošao sam cijeli put. Od mlađeg asistenta (dipl.ing), do asistenta (mr.sc.) i višeg asistenta (dr.sc.). I sad je došlo vrijeme za izbor u „pravo“ nastavničko zvanje – docenta.
A uvjet za postati docent je napisati i objaviti tzv. CC znanstveni članak. CC, iliti Current Contents, je popis najuglednijih svjetskih časopisa (iz svih grana znanosti). Kad objaviš rad u časopisu koji je u CC listi, onda si kao „pravi znanstvenik“. Ali onaj pravi, jebački ;-).
Naravno, to i nije baš tako (odnosno, nije ni blizu tako), a samo ću spomenuti činjenicu da 50 % nastavnika na FERu NEMA NITI JEDAN CC rad. Imaju na desetke radova na konferencijama, ili nekim „manje uglednim“ časopisima, ali CC-a nema :-)))). I cijela ta priča bi u stvari zahtijevala (opet :-) svoj zaseban post (recimo samo to da do prije godinu dvije, CC radovi nisu bili uvjet za napredovanje u zvanjima, pa ih ljudi nisu pisali. A poprilično je zanimljivo bilo na FER-u u prosincu pretprošle godine, neposredno prije promjene pravila, kad je po oglasnim pločama visilo na desetke i desetke „Obavijesti“ o promicanju XY-a u više nastavno znanje - trebalo je iskoristiti zadnji vlak ;-).

A dobro, nemam se što buniti, svima je isto, pravila su pravila. Nema druge nego sjesti, zamisliti se i napisati.

Bi li ja mogao napisati CC rad ? Ma je, dalo bi se ;-).

Ali ima pitanje koje me u zadnje vrijeme teško muči – ZAŠTO ? Jer jedini razlog kojeg se mogu sjetiti je - zato jer ga moram napisati !!! Ima li kakve koristi od pisanja tako „ozbiljnog“ članka ? Gotovo nikakva (osim vježbanja pisanja znanstvenih članaka ;-). Jer, ako oćeš CC rad, onda ti je najefikasnij put naći neku svoju znanstvenu nišu i ... drljiti. Nema veze što to visokospecijalizirano područje nema ama baš nikakve veze s primjenom (a pogotovo ne s hrvatskom primjenom), i što se „rezultati“ znanstvenog rada neće nikada primjeniti. Nebitno.
I to je priča barem 80 % hrvatske „znanosti“. Usprkos rijetkim iznimkama poput nedavnog otkrića iz područja genetike Tomislava Domazeta-Loše (kojem sam čestitke i osobno uručio :-). Svaka čast majstore - Go get them !!! Ali avaj, hoće li to moći u Hrvatskoj ? Vidjeti ćemo.

Naravno, s onih 80 % sam možda prepesimističan. S druge strane, ne bih stavio novac na tu tvrdnju., jer sam možda i PREOPTIMISTIČAN. A s treće strane, ima dobro definiranih projekata koji rezultiraju i znanstvenim otkrićem i praktičnom primjenom. Ali, prerijetki su.

Eto, baš sam neki dan za ručkom pričao s kolegom o tome kakva je situacija na njihovom zavodu s CC radovima. „A ovaj 1, ovaj nijedan, ovaj 2, a xx ima 8“. Opala, OSAM KOMADA, kako, zašto. „E, ali on ti je bio vani“. Lako je tako ;-))).

A bi li se Zvone Radikalni umjesto pisanju (vjerojatno u konačnici šire-društveno beskorisnih) članaka mogao posvetiti pisanju knjige o recimo programskom jeziku C++ i objektno-orijentiranom dizajnu ? Koja bi, s obzirom na kronični nedostatak sveučilišne literature na tom području bila od izrazite koristi studentima (ima naravno fenomenalnih knjiga na engleskom, ali ...)

Je je, to bi bilo jako lipo !!!

Ali sorry, i dalje triba CC članak ;-). „Znaš, napisati knjigu je uvjet tek prilikom izbora u zvanje redovnog profesora“. A za to je najoptimističniji ciklus: 5 godina docenture + 5 godina izvanredni profesor, i onda (eventualno, ako ima mjesta) izbor u zvanje redovnog profesora – u praksi je najčešće 10 + 10 ! Znači, neću pisati knjigu !!!

I sad (još jedno ;-) KLJUČNO PITANJE !

DA LI JE STUDENTU VAŽNIJE da njegov profesor ima 5 CC radova (iz nekih visoko specijaliziranih znanstvenih područja), ili da ima znanja relevantna za praksu i, što je još važnije, da ih zna kvalitetno prenijeti ?

U današnjem sustavu su CC radovi (znači, bavljenje „pravom“ znanošću) najvažniji a edukativni aspekti su posve zanemareni. A ja nekako mislim da bi studenti to postavili obrnuto. Jer, let's face it – većini studenata je na faksu najvažnije znanje koje će poslije moći primjeniti u praksi. FER po tome stoji relativno dobro, ali moglo bi i bolje !
A prije nego što krenu optužbe, moram reći da se fakulteti nikako ne bi trebali pretvoriti u „institucije za prijenos znanja“.

Daleko od toga !!!

Regrutiranje budućih kvalitetnih istraživača i znanstvenika se najbolje obavlja kroz fakultetsku nastavu, a i studenti moraju biti u doticaju (i) s profesorima/znanstvenicima koji su at the forefront of science. Ali, činjenica jest da je, zahvaljujući dugotrajnom postupku „izbora u zvanje“, većina redovnih profesora odavno prestala biti doma u naprednim područjima znanosti i tehnologije, jer su svoj glavni doprinos dali prije 10 ili više godina, dok su „grizli“ i penjali se po ljestvici (a i mentalitet „opuštanja“, „čekanja penzije“ i „prijašnjih zasluga“ tu donekle igra ulogu ;-).

Stoga bi trebalo napraviti i kompromis prema potrebama studenata a školarine upravo omogućavaju postizanje tog kompromisa !

Kako ?

Jednostavno, studenti dobivaju mogućnost vote with their feet. Odnosno, ukoliko fakultet ne zadovoljava njihove zahtjeve, otići će na drugi fakultet. A ključno je da s njima ide i vaučer na 25-30.000 kn, a ne samo i šoldi od školarine. Naravno, sustav se neće moći promijeniti preko noći. Ali uz transparentno I JEDNAKO financiranje iz budžeta za sve ustanove koje pružaju visoko obrazovanje (a koje obavezno na neki način moraju biti akreditirane), tržište će se pobrinuti da studenti imaju svoj glas. „Stara slava“ i „reputacija“ će potrajati par godina, ali ne dulje od toga.

Pored mogućnosti vote with their feet, studenti bi kao svoj glavni zahtjev na uvođenje školarina morali zahtijevati veću participaciju u upravljanju fakultetom. It's a fine line to thread, ali bi to fakulteti trebali shvatiti kao izazov – kako postaviti institucionalni okvir u kojem će studenti biti partneri u dostizanju cilja visokog obrazovanja, a ne podanici koji „ima da slušaju i rade (uče) što im se kaže“ !!!

Tu bi svakako pomoglo i postizanje (barem) unutardržavne mobilnosti studenata (proklamirani cilj inter-europske mobilnosti iz Bolonjske deklaracije je još godinama i godinama daleko !). Ja vjerujem da bi i taj aspekt riješilo tržište, odnosno značajno pomoglo u njegovom rješavanju (ali bi u tome neosporno i država morala odraditi svoj dio posla)

I nakon ove poduže priče, mnogi će graknuti – AMERIKANIZACIJA visokog školstva !!!

Apsolutno :-))))))))))).

Ima li što pametnije nego slijediti best example possible (a američki sustav visokog obrazovanje to upravo jest, doduše/naravno, ako ćemo gledati kroz prizmu „povrata na investiciju“ i „koristi za društvo u cjelini“ ;-)

ALI I UČITI IZ NJIHOVIH GREŠAKA – jer nije savršen !!!

Treba iskoristiti naše komparativne prednosti – ponajprije meritokratski pristup preko rang liste na prijemnom za fakultet koji treba apsolutno očuvati (a ako sumnjate u mogućnost održavanja transparentnog, pravednog i poštenog prijemnog ispita, dođite vidjeti na FER kako se to radi). Treba osnažiti koncept državne mature i uvesti standarde koji će (uz rezultat na prijemnom) omogućiti kvalitetnu selekciju kandidata.

Za nadati se :-) da će se uspostaviti i povratna veza između fakulteta i srednjih škola koje u 50 % slučajeva danas samo predstavljaju „odskočnu (ili polaznu) dasku“ za fakultet !

A što se tiče socijalne politike - fakultetima će svakako biti u interesu talentirane (a pogotovo one najtalentiranije) upisivati besplatno. U nekoj (idealnoj) budućnosti čak će ih i vabiti da dođu baš na taj fakultet. Hej, fakulteti bi mogli imati i headhuntere na državnim natjecanjima iz matematike, fizike, kemije ...

Da, i država apsolutno TREBA pomoći socijalno ugroženima !!!

Poglavito kroz stipendije kojima bi se pokrivali troškove studiranja nevezani uz školarine – stan, hrana, pa i izlasci ;-). Ti troškovi doista jesu problem i činjenica da još nemamo državni sustav stipendija koji bi olakšao studiranje socijalno ugroženima je apsolutno neprihvatljiva i samo još jedan dokaz nesposobnosti HDZove vlade u zadnje 4 godine.

I tako dolazimo da klasične priče – država će koliko toliko pomoći siromašnima, bogati ionako imaju pa će moći platit, a srednja klasa će naje...

NE MORA BITI TAKO !!!

Doduše, možda ja previše vjerujem u tržište, ali ipak sam dubokog uvjerenja da bi u ovako postavljenom sustavu visokog obrazovanja gledajući dugoročno svi sudionici u procesu (studenti, profesori, ali i roditelji te društvo u cjelini) bolje prošli (u mojoj standardnoj „mjeri“ - value for money).

Ko bi popušio (jer netko uvijek mora popušiti) ?

LIJENČINE !!!

I to bez obzira na to u koju od gore navedenih kategorija spadaju ;-).

I sad mi se u kristalnoj jasnoći ukazuje činjenica da sam deset-petnaest sati potrošenih na pisanje ovog posta mogao i puno bolje potrošiti jer ovakva reforma U HRVATSKOJ NEMA AMA BAŠ NIKAKVE ŠANSE !!!


Post je objavljen 22.09.2007. u 10:15 sati.