Sad, vani iz vode pucaju me slike pustinje.
Uvijek to ide tim redom.Prvo more, pa pustinja.Kažu da je ovdje nekada bilo Panonsko more.Ha,možda ne živim poput gljivičastog lika iz Undergrounda.Možda živim u vodi, okopnenoj vodi,Panonskom moru koje uvijek iznova generira u meni moj primalni san koji je, paradoksalno -jasniji, konzistentniji i življi od "zbilje" u kojoj gravitacija postoji i ujebava me.
Robert Pirsig u svojoj knjizi " Lila" daje definiciju života kao "organiziranog neposluha prema gravitaciji".Osvrnut ću se u jednom postu na njega,njegovu sudbinu i njegove knjige.Za sada, samo ću reći : " Ja sam glas u pustinji. Osvjetljava me ponoćno Sunce od kojeg haluciniram da vidim duboku, tamnu vodu..."
Post je objavljen 22.09.2007. u 10:00 sati.