prije pet-osam godina,
u razdoblju u kojem se najintenzivnije zabavljah literarnim persiflažama,
ispisao sam početak jedne,
ovako:
"Naročito je nezdravo isijavala gvozdena peć u uglu stanične krčme te večeri toplotu,
neku vruću, oporo mučnu toplotu, da
ne izdržah ni trenutka više da unutra boravim, i oko desete ure izađoh, s kaputom ispod ruke, na oštru provincijsku zimu.
Slučaj je htio: točno trenutak prije nego što je u stanicu uhuktala kompozicija.
Te večeri, ona je stala u maloj stanici ovog maloga grada u kojem jedino kolodvorska gostiona radi iza osam uvečer;
stala, da ispusti iz sebe nešto pare, i
jednog jedinog putnika s torbom..."
***
Pao mi je večeras,
nakon godina, taj putnik na pamet
iz viših psiholoških razloga:
- jer je naglo, iz očaja ili sile prirode,
trzajem prekinuo put,
izašao, i sad
stoji u hladnoći praznine pripizdine,
zatečen
i
- jer znam da će početi (je li već počeo?) bacati čeznutljive poglede ka mjestu odakle je došao,
a tren kasnije i još čvršće, odlučne poglede dalje niz prugu, ka mjestu gdje je naumio,
i
- jer zasad, još jedno izvjesno dugo vrijeme,
samo stoji ondje - u ukiseljenom kaputu izlizanih laktova, paleći cigaretu na cigaretu, puštajući bijele perjanice -
i psuje samog sebe što je zapeo i razmišlja
kada će i hoće li nešto doći i odvesti ga odavde,
dalje...
Iz te pripizdine gdje je samo krčma, i u njoj
loše pivo, s pjenom nalik onoj sredstva za čišćenje...