Marketing
Kočna - kraljica Kamniških Alpi
Jednog sam ljeta posebno mnogo planinarila slovenskim Alpama. Osvojila sam oko dvadesetak vrhova visine 2000 m i iznad. U mom sjećanju mnogo je upečatljivih iskustava kao doživljaj jasnog, gorskog jutra i pogotovo gorske noći, kada sam se sa Škrlatice (2470m) spuštala preko Dolkove Špice i Kriškog prijevoja na POGAČNIKOV DOM. U tihoj večeri noć nas je zatekla na prijevoju KRIŽA, a iz dubine promatrala su nas crna oka KRIŠKIH jezera. U daljini, na stijeni, jedva su se kroz maglu nazirala svijetla doma. Sve je djelovalo avetinjski, a u mojoj glavi redale su se slike Hitchokovih filmova. Tada sam se sjetila Danteove rečenice: ''Ostavite svaku nadu, Vi koji stojite pred vratima pakla''. Ali intuitivno, znala sam da će sve biti u redu. Oko 22:30h stigli smo u dom na čuđenje domara i ponekih još uvijek budnih planinara.
Od svih vrhova koje sam do tada prošla izdvojila bih planinu KOČNU, koja je u mojoj duši upisana kao najdraža, veoma zanimljiva i raskošna, s nizom zanimljivih detalja, oblim, visokom stijenama, ''MAČJIM PROLAZOM'' i sa malim nježnim vrhom koji je u suprotnosti s onim što KOČNA pruža do vrha.
Izlet na Kočnu dogovoren je 1997. godine, u manjoj grupi planinara, preko Jezerskog i Češke Koče koja se nalazi na 1524 , visine. To je uredan, omanji dom. Sagradili su ga češki planinari u centru visokih planina: Grintovec, Češke babe, Rinke, Skuta, Dolgi Hrbet, Jezerska i Kokrška Kočna. U domu smo prespavali, a ujutro već u 5:15 smo bili u planini i odmah nas čeka uspon. Zbog velikih iščekivanja i uzbuđenja, imala sam nemiran san, pa mi nedostaje kondicije i osjećam umor. Nakon 1,30 h penjanja dolazimo do zasjenjenih obronaka Kočne na svijetlo sunca, prve sajle i klinove, visine i strmine i mnoge opasnosti. Unatoč svemu, moj umor nestaje i pred ''Mačjim prolazom'' doživljavam pravu Kočnu: kao da smo dolutali u obećanu zemlju čistog zraka, bez i jednog zvuka, samo šapat prirode – gorski vjetrić, kapanje skoro presahlog izvora, glasanje gamsovaca, a sa stijene na stijenu lete naši stalni pratioci, alpske kavke. Naše su oči ljepotom ispunile rascvale žute anemone, plavi zvončići, čija je vrsta endemska, rascvjetali stručak runolista. Tom prirodnom cvjetnom aranžmanu pridružile su se bijele i žute zvjezdice. Svi su živjeli u sretnom skladu, a između njih veselo je poskakivalo sunce u krilima šarenog leptira.
U 12 h stižemo na Jezersku Kočnu, 2540 m visoku, specifično vrlo malenog vrha, crvene boje od željeza, rastresenog, skrhanog gromovima, svog u pukotinama. Još poneka munja i nestat će vrha. Sve se činilo čudnim. I jest čudno. Na nježnom vrhu Kočne jedno moje ''ja'' doživljava središte svemira, otkucaji svijeta su i kucanja mog srca, disanje prirode je i moj dah. Drugo ''ja'' misli na one koje volim i one koje sam voljela.
Još 30' i mi smo na Kokrškoj Kočni, visine 2520 m, čiji je vrh nešto širi. Vidici nisu baš najbolji: magla i sivi oblaci nadvili su se nad Kočnama. Susrećemo dvojicu simpatičnih slovenskih planinara, razmijenjujemo iskustva, dobivamo njihove čestitke jer smo Primorci i slušamo upozorenje: ''Pri spustu obavezno pratite markaciju. Bolje živi zakasniti na autobus, nego stići na vrijeme mrtvi.'' Imali su pravo. Čekalo nas je 1900 m spusta, riskantnog, nedovoljno osiguranog, slabih oznaka, po rasutim grebenima, niz težak ''sipar''. Nije za preporuku. Naš je vodič Boris rekao: ''Najteži spust u Alpama.'' Preko Grdog grebena i Taške došli smo do Suhodolnika, kasno na autobus, ali živi.
Putem, okrenuvši se i želeći pozdraviti Kočnu, ugledala sam je u čupavim oblacima koji su se spiralno omotali oko njezinog vrha.
I danas, nakon niza godina i mnogih još dotaknutih vrhova i planina sjetim se s nježnošću Kočne i svega lijepog što mi je pružila. Rado bih joj ponovo zakucala na vrata.
Silvana Milić
Post je objavljen 21.09.2007. u 18:34 sati.