Marketing
Zagrebačka lopovska svakodnevnica?
Jučer ujutro odoh si po cigarete u auto i imah što vidjeti ...
.. razočaran do bola i ljut kao ris a auto parkiran ispod javne rasvjete, ...
.. gledah pričinjenu štetu ...
.. na svom autu zbog jebenog auto radija i dvije kutije cigareta Philip Morris-a.
Ne mogu shvatiti da netko može zbog jednog radio aparata napraviti takvu štetu za kojeg će možda dobiti 200 ili 300 kuna a meni napraviti trošak od par tisuća kuna.
Kamo je otišao ovaj svijet kad ne možeš više auto ostaviti parkiran pred kućom i to ispod javne rasvjete te koliko daleko je otišla drskost kradljivaca, narkomana i sličnih da mogu uzeti a proći bez ikakve kazne.
Najviše što me iznenadilo je čekanje policije od sat vremena te njihov dolazak bez da su poslikali vozilo ili uzeli moguće otiske prstiju kojih ima po cijeloj kontrolnoj tabli jer je auto dan ranije očišćen kompletno. Uzeli podatke o šteti odokativno te napisali u notes i lijepo otišli kao da se ništa nije desilo. Strašno. Pravna država? Ma kakva jebena pravna država za koju sam dio života dao, prije bi rekao da je to jebeni Teksas.
No zarekao sam se da ću slijedeći puta možda biti sreće te gada uloviti a onda će osjetiti moj gnjev i pravdu, onu zbog koje će garantirano provesti nekoliko mjeseci u bolnici potrganih ruku i nogu te plav da će mu biti potrebna nova izrada osobne iskaznice. Pretpostavljam da će tada policija si dati truda pa će negdje drugdje pametnije intervenirati te učiniti sve da takve smradove stavi tamo gdje im je mjesto.
Nemam ništa protiv narkomana jer to je njihov izbor kojim su željeli kročiti no smatram ih ljudima niže vrste iz razloga što se nisu znali boriti za sebe i cijeniti sebe nego su se predali. Život nije posut ružama no ako se još tome ne cijeniš onda bolje da ne živiš i opterećuješ time druge te uništavaš njihov život ili imovinu. Imao sam mnogo u životu prilika da zapalim i popušim frulu ili da drmnem koji speed no nisam u time želio nalaziti zadovoljstvo i nisam ni smatrao da mi to uopće treba. O ratu i onome što sam tamo prošao i vidio ne želim govoriti jer moja priča nije ništa drugačija od tisuća priča drugih ratnika, možda u nekim elementima jedino strašnija. Ipak zbog svega toga nisam se predao i prepustio nego nastavio raditi dalje na sebi te u sebi nalaziti ono najbolje a vjerujem da je bilo daleko lakše otići do prvog lječnika i dati da ustanove PTSP, no to ne bi bio ja a da ne učinim sve onako kako želim za sebe - voljeti i poštovati sebe te ono što mi je dano na korištenje, život.
Život nam je onakav kakvim ga prihvatimo sa svim dobrim i lošim stranama ma koliko to bilo okrutno a opet izazovno.
Updejt:
Zbog izgubljenog dana u trčanju na procjenu štete, ganjanje računa i sličnih stvari te potrošenog vremena i novca u zvanju servisa je bespotrebno pričati.
Post je objavljen 20.09.2007. u 11:27 sati.