dan 9
srijeda, 19.09.2007. “Pubertet i zašto svi moramo proći kroz TO?”
Došao doma malo na tjedan da se odmorim. Za Zagreb još plaćam skupu kartu autobusnu, kada sam fino mogao već voziti, da Crveni Križ nije poslao sva svoja 3 doktora na godišnji u isto vrijeme...no...ajde, sutra položim prvu pomoć i onda ispit gađam negdje za 6 tjedana kad se vratim na prvu pauzu. Mogao bih dalje o tome, ali danas ipak imam nešto drugo na umu.
Dakle, došao doma i svi sretni da me malo vide prije nego što ponovo pobjegnem. Već nakon 24 sata situacija nije baš prejebena. Seka (13) pala u ponedjeljak dok je igrala “šicu” (košarku, za one poput mene koji ne razumju sve suvremeniji sleng hrvatske nadobudne mladeži) i na hitnoj (noga postala ko bundeva) navečer rekli da u bližoj sekinoj budućnosti vide samo sekinu nogu podignutu u zrak. Naravno, to je isključilo i odlazak u školu. Nakon dogovora s mamom o tome kako neće cijeli dan jučerašnji provesti pred razno raznim ekranima namjenjenim zabavi gledatelja, ona je učinila upravo to. Tako je krenulo i danas, ali mislim da će danas završiti ponešto oštrije s mamine strane. Probao sam ja krenuti s -brat- strane, kao, bliži smo si godinama, i ja volim buljiti u razne ekrane (recimo, svoj najdraži laptop...TV mi nije toliko uzbudljiv, nema interakcije), pa se razumjemo - no ovaj put nije upalilo.
Seki sada, kada nešto kažeš, automatski želiš promjeniti njen život, petljaš se u njene savršene avangardne ideje i rituale. I nema šanse da se i malo približiš. Naravno, ima prekrasnih momenata kada dopusti pristup i kada je divno, ali većinu vremena je zatvorena, nabrijana teenagerica.
I sad mene buni. Ja sam napunio 18 nedavno, s obzirom na to kako vrijeme brzo leti, dakle, nisam baš daleko od puberteta, ali način na koji sam ja odgojen je potpuno drugačiji od moje seke. Mislim da tu veliku ulogu igra “sindrom drugog djeteta” i “sindrom drugog ženskog djeteta”. Dodaju tu puno i naše osobnosti – riba vs. bik... i istina je da smo potpuno drugačini i nitko ni ne očekuje nešto drugo, ali sad, to ne smije biti ni izlika. Seka je kulerica, crno oko očiju, sexy minjak, tajce i starke. Seka već brije s frendicama tko je kome što, zašto, kada i gdje. Seka trenutno sa štakama ulazi u dnevni boravak i pokušava pročitati što pišem, ali nedam se ja.
I što mi je najgore – laže. Nisu to nekakve sad velike laži, mislim, nije da nisam i ja mami ponekad rekao kako “stvarno nisam upalio TV”, no kako to da ne odustane od toga nakon što vidi da znam istinu i da je pitam pitanja koja mogu postavit samo zato što znam istinu. I onda nakon pola sata što ništa nezna, otvara ladicu i baca pernicu koju sam tražio meni u facu... ?
Mama je već umorna i ima problema s tatom. Rađa li se bunt možda zato? Koga napada bunt? Kako mene nije napao? Isti se problemi vrte već godinama, i kad sam ja imao 13 naslućivale su se neke naznake. Ipak, kako jedan izlazi dobro, a drugi ne. Mene je izvuklo to što sam si našao zanimaciju, pronašao odgovor na to što želim raditi, gdje se školovati, što čitati, što pjevati, gdje crtati, kada izlaziti, što popiti, kada popiti... Ipak, ja sam sa 13 imao 100, pa još jednu obvezu. Glazbena, osnovna, ZeKaeM...previše stvari za odraditi da bih imao vremena za ljenčariti, da bih imao vremena za budaliziranje. Imao sam i ja Playstation tada, ali nisam igrao 3 sata bez prestanka, osim možda nedjeljom, ponekad, kada su me i prsti zaboljeli.
Povlačim pitanje – treba li djeci staviti na nos puno obveza, puno zadataka, treba li ih držati u stalnom “muvingu”... ili ih pustiti da već u 5. osnovne sami odlučuju kako ne žele ovo i ono?
Prevelika buka, koncentracija pala. A nova igrica ima 3 tona melodije koji se već 7 minuta bez prestanka ponavljaju i vrte u krug...valjda kad igraš igricu, toliko se koncentriraš na svog lika da ni ne čuješ muziku...zaglupljujuću muziku od tri tona koja se neprestano ponavljaju.
Uglavnom, ja sam imao previše obveza, ali sada više volim sjesti pogledati film, seriju ili nešto, a onda se ustati i čitati, kuhati ili posaugati. Treba li to očekivati to od 13ogodišnjakinje? Ne... ali barem neke naznake koje pokazuju da će krenuti u tom smijeru? Da...
Ipak, na kraju je samo pitanje vlastitih odabira – što želiš da tvoje dijete radi, kako da se ponaša i s kim da se druži – njen je život, ali ima jedan super citat koji su koristili u jednoj kampanji protiv nasilja nad djecom.
Govori o tome kako su djeca brodovi koji putuju svojim životima, a roditelji more, koje ih treba usmjeriti i osigurati mirnu plovidbu.
A sad, tko lud, tko mrtav...
Post je objavljen 19.09.2007. u 14:25 sati.