Koliko je sedam puta pet? Koje su zemlje bile glavne saveznice Amerike u Drugom svjetskom ratu? Koji je najteži ljudski organ?
Odgovori na pitanja u televizijskom kvizu 'Jeste li pametniji od osnovnoškolca?' dolaze tek nakon neugodnog vrpoljenja, smijeha iz publike, brojanja na prste. Često, netočni. Na kraju, pomažu mali genijalci iz publike (neka vrst 'jokera' za odrasle natjecatelje), prave zvijezde ovog programa.
Prosječni Amerikanac zaista ne zna mnoge 'osnovne stvari'. 'Opća kultura' – u smislu tradicionalnog gimnazijskog obrazovanja tipa Kafkin 'Preobražaj', Vivaldijeva 'Četiri godišnja doba' i arhitektura Franka Lloyda Wrighta – u Americi je, barem posljednjih 40 godina, vrlo apstraktan pojam.
Kafka, Vivaldi, F.L. Wright – 'šezdesete' su ih proglasile za 'Dead White Men' i tako je ostalo, barem kada je u pitanju većina osnovnih i srednjih škola koje se financiraju državnim novcem.
Međutim, kako pokazuje kviz 'Jeste li pametniji od osnovnoškolca?', koji je prije desetak dana ušao u svoju drugu sezonu na mreži Fox, američki je 'mali čovjek' barem sposoban smijati se na vlastiti račun. Osim toga, živi u zemlji koja je spremna – putem vlastitih medija – informaciju o raširenoj neobrazovanost podastrijeti na vidjelo cijelom svijetu.
Jesmo li ikada čuli što sve ne zna 'tipični Rus' ili 'tipični Kinez'?
Sjedinjene Države na obrazovanje godišnje potroše 490 milijardi dolara – isto koliko i na obranu. Ta svota predstavlja oko 3 posto američkog GNP-ja, ukupnog nacionalnog proizvoda. Amerika troši po učeniku mnogo više nego recimo Južna Koreja, Nizozemska te većina drugih razvijenih zemalja, međutim, njihovi učenici prema međunarodnim istraživanjima znaju mnogo više od vršnjaka iz SAD-a.
Očito, nije sve u novcu. Ma jel' moguće?
(Nadam se da čitatelj ovdje naslućuje blagu ironiju.)
Evo primjera iz glavnog grada SAD, Washingtona, u kojem je 36 posto stanovnika 'funkcionalno nepismeno'. (Drugih 36 posto stanovnika Washingtona vjerojatno ima doktorat ili magisterij, ali ta činjenica u ovom trenutku nije bitna.)
Funkcionalna nepismenost procjenjuje se na temelju sposobnosti razumijevanja voznog reda gradskog prometa, snalaženju na karti grada, te ispunjavanju formulara za zapošljavanje. Prema ovim, rekao bih tipično američkim kriterijima (znači, ne trebaju pročitati Preobražaj?!) funkcionalno je nepismena petina Amerikanaca.
U usporedbi s 50 saveznih država, javne škole u Washingtonu - gradu s nešto više od pola milijuna stanovnika - po učeniku troše najviše (oko 15 tisuća dolara godišnje), a postižu najslabije rezultate. Oko tri četvrtine učenika osmog razreda osnovne škole ne zna niti čitati, niti računati. Od 11 školskih okruga iz najvećih gradova Amerike, Washington DC je po učeničkim rezultatima uvjerljivo posljednji - čak i kada se uspoređuju isključivo washingtonska djeca iz siromašnih obitelji sa djecom iz siromašnih obitelji u drugim gradovima.
No, u washingtonskim javnim školama – bez obzira na izdašno financiranje 'po učeniku' – najviše novca odlazi na administraciju u kojoj radi oko 4 tisuće ljudi. Na popravke i gradnju školski sistem u Washingtonu godišnje potroši više od dvije milijarde dolara, no – kako je nedavno pisao Washington Post - škola treba u prosjeku čekati više od godinu dana da netko dođe i popravi krov koji prokišnjava.
Dokumente o zaposlenima Odjel personala ne čuva na kompjuterskim diskovima već u 200 kartonskih kutija. Kompjuterizaciju je nedavno blokirala činjenica što ne postoji popis zaposlenih. Zna se dogoditi da učiteljima ne stigne plaća, ali također i to da su ljudi koji su otišli iz lokalnog školskog sustava plaću primali još dodatnih nekoliko godina.
Loše je učitelje teško otpustiti. Osoba koja je bila odgovorna za nadzor nad funkcioniranjem školskog sustava nedavno je osuđena za pljačku. Nakon stupanja na položaj, izvjesna Brenda Belton je odmah osnovala vlastitu firmu s kojom je – kao jedna od čelnih dužnosnica Školskog vijeća - počela 'poslovati'.
Osoba koja je u washingtonskom školskom sustavu bila odgovorna za održavanje objekata, izvjesni Kifah W. Jayyousi nedavno je osuđen zbog pomaganja teroristima. Bio je dio zavjere oko Josea Padille, koji je, navodno, planirao podmetanje 'prljave bombe'. Jayyousi je prije Washingtona istu funkciju obavljao u Detroitu, gdje je kontrolirao budžet od oko milijardu i pol dolara.
Uglavnom - sve u svemu, u washingtonskim školama nešto ne štima.
Jesam li već spomenuo da grad Washington, u kojem 46 posto radnih mjesta zahtjeva najmanje fakultetsku diplomu, gubi zbog nedovoljne obrazovanosti dobrog dijela svog stanovništva, oko 107 milijuna dolara godišnje, na ime neubranog poreza?
Jedan od problema američkog obrazovanja je, po mom mišljenju, činjenica da je obrazovanje radikalno decentralizirano. To se ovdje, inače, smatra pozitivnom stvari – škole ne kontrolira Ministarstvo obrazovanja, već roditelji i lokalna zajednica, putem Školskog odbora.
U Americi zato i ne postoji klasični 'nacionalni nastavni program'. 'Neće valjda neki birokrat iz Washingtona određivati ljudima u Južnoj Dakoti što je najbolje za njihovu djecu' – tako, otprilike, zvuči, po meni, vrlo demogoška tvrdnja u prilog decentralizacije.
Amerikanci, egalitarni (ili anti-intelektualni) kakvi već jesu, lako se nalijepe na tako nešto. Nakon toga se ne treba čuditi kada 'pobožniji' okruzi izglasaju da Charlesu Darwinu i njegovoj teoriji evolucije vrsta nema mjesta u 'njihovim školama'.
U radikalnoj decentralizaciji se, mislim, i krije razlog činjenici da su američke škole, jednostavno rečeno, prelagane. Učenici osnovnih i srednjih škola u pravilu uče manje nego njihovi kolege u drugim zemljama, te stoga – u prosjeku – manje i znaju.
U skladu s idejom decentralizacije, američke se javne škole i financiraju uglavnom iz lokalnog poreza. To je i razlog velikih razlika u godišnjoj potrošnji po učeniku ili plaćama učitelja, između recimo New Yorka i Districta Columbia s jedne strane i Utaha i Arizone s druge. U predgrađima Washingtona inače postoji niz izvrsnih javnih gimnazija i osnovnih škola, koje kada se sve zbroji i oduzme, vjerojatno porezne obveznike koštaju znatno manje od škola u centru grada.
Težini situacije doprinosi i činjenica da se pred škole u Americi tradicionalno postavljaju ambiciozni zadaci. Vjeruje se da je škola, odnosno obrazovanje, ključ za opći boljitak svakog čovjeka ali i za napredak nacije. Naučiti djecu 'nečemu' iz nastavnog plana tek je jedan od ciljeva. Od dobrog broja njih škola treba napraviti 'Amerikance', mnogima treba usaditi samopoštovanje, podučiti ih 'životnim stvarima' koje u drugim zemljama djeca nauče od roditelja. Učitelj je ovdje, barem u gradovima, ponekad i socijalni radnik i medicinska sestra, često i policajac.
Uglavnom, za Kafku ne ostane puno vremena.
Post je objavljen 19.09.2007. u 02:51 sati.