(1994.)
korak, dva, pa stanem i dišem
ili bar pokušavam oteti malo zraka
kao da si još jednu oporuku pišem
dok tonem u hladnoću potpunog mraka
pružam ruku kao da milostinju tražim
ubod pun kemije za moje uvelo truplo
još jedan život gubim, opraštam se s njim
još jednom je za mene sve gotovo
sutra možda i krenem novim korakom u dan
i možda me zarobe svjetlost i toplina
ali umro je još jedan zaludan san
još dio je duše odletio put visina
stežem zube, i šaku, i oči
ponovo se na jučer i sutra dijelim
hoću li ikada do kraja doći
a zapravo samo živjeti želim
vrućina me grije i peku me usne
dok kapi ko droga jure niz žile
sa novom boli gubim stare sne
sve dvorce od zraka i predivne vile
zaboravljam stvarnost i tonem u maglu
glasove koji me zovu ne čujem od tišine
u jednom trenu do neba pa opet na dnu
hoću li prijeći tu granicu svjetlosne visine?
novi dah me vraća, uz malo zaostale krvi
nespreman da živim, prejak da se predam
u životu u kojem svaki dan je kao prvi
samo živjeti želim, pa makar i zauvijek sam
Post je objavljen 18.09.2007. u 10:58 sati.