Napomena: zbog prasine i pijeska te pjescane oluje, ovaj aerodrom nismo mogli slikati.
Nakon posjete Heratu, bilo je neizbjezno. Morali smo se vratiti kuci. Automobil nas ceka. Vozimo se prema zracnoj luci. Avion bi trebao krenuti u 7, kazu nam, a mozda I u 11. Cetiri sata cekanja na aerodromu za nas ne predstvaljaju veci problem. Vec imamo dosta iskustva. Ovaj put smo pripremili vodu, sokove I prenosni frizidercic. Ono sto nismo mogli ocekivati, te jedina situacija za koju nismo bili spremni, ipak se dogodila.
Cim smo usli na aerodrom dvije zene su me odvukle u prostoriju za zene. U maloj sobici sa jednim pokvarenim prozorom smjestilo se pet zena i osmero djece.
Djeca su pocela da placu. Prvo jedno, pa drugo, pa trece… Broj zena u sobici nije bio dovoljan da utjesi svu djecu, pa je I meni na tjesenje dopao djecacic od svojih 6 mjeseci. Jedna od zena je izvukla sisu I pocela dojiti jednog od svoja dva blizanca.
Djecak kojeg tjesim I dalje ne prestaje plakati.
Smrad uskoro obuzima sobu. Cini mi se da se najmanje dvoje djece usralo. Policajac stoji na ulazu u sobicu i odbija pustiti zene napolje. Kaze da je pocela pjescana oluja. Ja se trgam, zelim se probiti vani po svaku cijenu. Shvacam da jos uvijek nosim tudje dijete, koje mi se dere na uho. Pokusavam naci njegovu majku, ali je nigdje nema. Zaglavila sam s malim. Kazu da je otisla u bolnicu sa zenom kojoj je pozlilo.
Vidim supruga kroz poluotvorena vrata sa tri torbe i ruksakom u vrtlogu pjeska mlatara rukama pokusavajuci da mi da neki znak. Ne razumijem sta hoce od mene, a telefon u toj sobici nema signala.
U medjuvremenu su zene zakljucile da sam udata. Pokusavaju dogovoriti zenidbu svojih sinova za kcerku koju jos uvijek nemam. Uvjeravam ih da nemam djecu. Obecavam da cu kad dobijem kcerku sigurno razmotriti njihove ponude. Zadovoljne su. Daju mi brojeve telefona. Dvije me pozivaju na rucak.
Nesto se pocinje dogadjati. Iziritirani pjescanom olujem muzevi se pokusavaju probiti do zena. Neki uspjevaju, ali zbog smrada opet izlaze na vjetar i vrtloge pjeska.
Pocinjemo peti sat cekanja. Vise nema vode ni sokova ni slatkisa. Sve sam podjelila djeci. Izbaciju nas iz prostorije i tu organiziraju preuzimanje prtljage.
Radnici sa aerodroma zelene u licu i nije im lako. Smrad usrane djece ne napusta prostoriju ni kroz otvorena vrata i prozorcic. Jedan covjek iskace kroz prozorcic u zelji da prije stigne na aerodrom. Dva policajca ga hvataju, mlate i vracaju nazad.
Napokon je dosao red i na nas. Ubacuju nas kofer grubo u kola koja vuku dva magarca. Napokon se krecemo ka aerodromskoj zgradi i cekaonici.
Cujemo glasinu da ce avion doci za dva sata. Nakon dva sata cujemo glasinu da je avion krenuo iz Kabula. Nakon jedanaest sati cekanja dobijamo provjerenu informaciju: let je otkazan.
Vozaca smo vec otpustili, taksija nema, a ako ih ima nisu sigurni. Sva sreca, hotel je predvidio dogadjaj i poslao svoj kombi. Cak smo dobili i istu sobu.
Tusiramo se, ali pjesak ne izlazi. Usi, nos, usta. Sve je puno pjeska. Pjesak nam skripi pod zubima dok veceramo.
Rano lezemo, psihicki se spremamo: sutra sve is pocetka.
Procedure iste. Soba, zene, smrad.
Ipak, avion je dosao. Gledamo ga na pisti. U cekaonici zene sjede pored vrata. Ja stojim sa suprugom. Jedna od zena dolazi da me odvede u dio za zene. Kaze da se muskarci bune sto stojim sa suprugom. Odlazim u prve redove. Opet su mi dali ono isto dijete od jucer. Majka je naime otisl au wc. Kada se vratila nije ga htjela uzeti nazat. Kaze, da se malo odmori.
Odjednom pokret. Zena otima djete iz mojih ruku. Saznajemo: samo je jedan avion, a putnika je previse samo oni prvi ce uhvatiti let. Guram se laktovima i pogledom trazim muz. Vidim njegovu celavu glavu kako se neuspjesno probija kroz hrpu ljudi. U ocima mu vidim lagani ludi sjaj. Odguruje narod i preskace preko klupa, stolica i zicane ograde. Afganistanci slijede njegov primjer. Policajci zatvaraju taj jedini prolaz prijeteci oruzjem. Nekako se uspostavlja red. Jos uvijek nismo skupa. Ja izlazim prva iz zgrade, on se gura sa ostalim muskarcima koji su se uspjeli dokopati vrata. Ulazim u avion, a jedna od zena mi cuva dva sjedista. Napeto iscekujem. Suprug napokon ulazi kroz vrata. Sjedamo u avion. Pobjeda!
Isti dan smo stigli u Kabul!
Post je objavljen 17.09.2007. u 23:55 sati.